Ovo je priča o ljubavi, hrabrosti i majci koja se usudila vjerovati u život čak i kada je sve izgledalo neizvjesno. Ivana Štulić, magistrica primijenjene pozitivne psihologije, mama je djevojčice Lee, kojoj je još u trudnoći dijagnosticirana životno ugrožavajuća bolest. Nakon neizvjesne trudnoće i poroda te dana provedenih u bolnici i naposljetku operacije, trogodišnja Lea danas veselo trči, smije se i ide u vrtić, baš kao i svako drugo dijete.
Ivana je svoje iskustvo pretočila u knjigu „Sto lica majčinstva“, koja je upravo objavljena. Uključila je svjedočanstva drugih roditelja, rezultate istraživanja te stručni dio iz psihologije i osobnog razvoja (kao predavačica i konzultantica koja radi s pojedincima i organizacijama na kvaliteti života i poslovnom uspjehu). Knjiga je iskren, topao i ohrabrujući prikaz svih nijansi majčinstva, onih radosnih, ali i onih najtežih. Otvoreno progovara i o raznim izazovima kroz koje majke prolaze, čak i nevezano uz bolest djeteta, mentalno zdravlje, preopterećenje obavezama, poteškoće u dojenju i hranjenju, generacijske razlike u odgoju, nedostatak zajednice kao podrške, gubitak identiteta, promjene u odnosima… U brojnim temama svaki roditelj ili osoba koja promišlja o roditeljstvu pronaći će nešto za sebe.
Promocija knjige održat će se u Zagrebu u četvrtak 6. studenoga u 18:30 u Novinarskom domu i bit će prilika za otvoren razgovor o stvarnom majčinstvu i roditeljstvu, bez idealiziranja i skrivanja emocija. Dijelovi teksta sa savjetima i pričama su već sad izdvojeni na blogu, a nakon promocije organizira i radionice osobnog razvoja za mame i sve zainteresirane
Kako bi njezina priča došla do što većeg broja ljudi, razgovarali smo s Ivanom. U nastavku otkriva više o putu koji je prošla.
Ivana, možete li s nama podijeliti priču o počecima vašeg majčinstva?
Kao i svaka trudnica, bila sam presretna i uzbuđena zbog života koji je rastao u meni. No, nažalost, već u četvrtom mjesecu trudnoće saznali smo za ozbiljne zdravstvene probleme. Prognoze nisu bile dobre. Bilo je krajnje upitno hoće li trudnoća uopće potrajati, a poslije i kakav će biti porod. Imala sam dogovoreni carski rez, a tim je bio spreman prenijeti djevojčicu odmah na neonatologiju na Rebro kako bi joj mogli pomoći. Svaki dan je visio o koncu hoće li je morati operirati, ali uspjela se izboriti uz lijekove i medicinsku pomoć te je nakon mjesec dana u bolnici otpuštena kući. Uslijedilo je puno pregleda, kontrola, praćenja, navikavanje na život s novorođenčetom, i to takvim kojemu je trebala posebna skrb i pažnja. Nakon šest mjeseci najavili su nam potrebu za prvim zahvatom, a operaciju je dočekala krajem prošle godine. U ovoj knjizi pišem o svom iskustvu do tog trenutka, a kako se nositi s operacijom vjerojatno će biti tema neke od mojih budućih knjiga.
Kako ste uspjeli ostati dobro – i za sebe i za svoje dijete – kroz sve izazove koje ste prošli? Naglasak u mom iskustvu bio je na velikoj neizvjesnosti, pa nije bilo čudno što sam tijekom prve godine nakon poroda imala simptome postporođajne anksioznosti. Ulagala sam sve svoje napore da budem što bolje, a to je rezultat mog osobnog razvoja koji traje već 25 godina. Redovito sam išla na psihoterapiju, bavila se tjelesnom aktivnošću koliko mi je tijelo dopuštalo, povjeravala se bliskim osobama, duboko disala, pronalazila male radosti, sve kako bih izdržala neumoljiv tempo skrbi za bebu i “redovne” izazove roditeljstva: nespavanje, pronalaženje u novoj ulozi i promjene u obiteljskim odnosima. Sve me to zadesilo kao i svaku drugu majku, a uz to sam imala i silni pritisak neizvjesnosti. Knjigu sam napisala uvelike zato da podijelim sve tehnike, metode i načine razmišljanja koji u ranom majčinstvu čine razliku u tome koliko je mama dobro ili nije.
Jeste li uspjeli zadržati osjećaj normalnog obiteljskog života unatoč izazovima i bolničkim obvezama?
Svojski smo se trudili imati rutinu kao i sve druge obitelji, ali neke stvari su bile drugačije – česti pregledi, davanje lijekova, praćenje vitalnih znakova i unosa tekućine i hrane. Jedno vrijeme nismo se micali iz Zagreba jer su nas upozorili da bismo mogli završiti na hitnoj svakog trenutka. Pa živiš normalno koliko možeš između svega toga – maženje, parkić, šetnje. Trudiš se činiti najbolje što možeš za svoju obitelj.
Koju biste poruku željeli poslati roditeljima koji prolaze kroz slične izazove i uče vjerovati u bolje sutra?
Slušajte svoju intuiciju koliko god možete. Majke često najbolje znaju što je njihovim bebama uistinu potrebno (a i njima samima). Zatim, tražite pomoć i podršku, praktičnu i emotivnu, ne biste trebali sve sami. Ulažite u sebe i osobni razvoj – vratit će vam se višestruko. Kada se brinete o sebi, i djetetu će biti bolje.
