For. Najsunčaniji hrvatski otok bogatog kulturnog i povijesnog nasljeđa ujedno je i mondeno ljetovalište s lokacijama za lude noćne izlaske i nezaobilazna ljetna destinacija mnogih koji žele biti viđeni. Kako ponuda i potražnja određuju tržišne cijene, a potražnja za smještajem na Hvaru ljeti je iznimna, više nego ikad vesele predsezona i postsezona na otoku.
Možda i više od toga raduje što je u to doba godine mir i tišina na otoku, a i nekako mi se čini da se takvi dani više provedu na Škoju kako Hvarani nazivaju otok, nego na Hvaru kako ga, valjda, nazivaju furešti.
Kako do Hvara?
Koliko će vam trebati do Splita ili Drvenika, ne znam, jer ne znam odakle krećete. Ali trajekt za Starigrad na Hvaru iz Splita plovi dva sata. Druga je opcija poći iz Drvenika u Sućuraj na Hvaru i tad će plovidba trajati 35 minuta.
U grad Hvar može se i katamaranom iz Splita za svega sat i pet minuta. Cijene karata za osobe i automobile pronađite na Jadrolinijinim službenim stranicama, a možete ih i kupiti online. Imajte na umu da je njihova cijena niža u predsezoni.
Gdje odsjesti na Hvaru?
Na Hvaru je tijekom sezone zaista fantastična ponuda smještaja – za svačiji ukus i svačiji džep. Moj je odabir, a time i preporuka, privatni smještaj, jer sam pričalica koja voli razgovarati s ljudima. Nema mi ništa draže nego kad me domaćica dočeka s turskom kavom, pa se raspričamo o životu na otoku. Ne samo kako je u sezoni, nego kako je tijekom cijele godine. Tako me dočekala i Ivana koja se iz Splita udala u malenu Milnu i tu živi životom na kojem joj zavidim. Ona mi je rekla i kako mi valja poći u Malo Grabje, selo iznad Milne, u unutrašnjosti otoka, no o tome nešto kasnije.
Gdje jesti na Hvaru?
Dok je u sezoni ponuda restorana impresivna, izvan sezone, ovo može biti pravi izazov. Konobe su zatvorene, u vinarijama su ugašene sviće, plaže su puste… Uputili su me u Bistro Kod Damira u Paizu (Paiz je lokalni naziv za Stori Grod ili Starigrad na Hvaru) koji radi cijele godine i u kojem sjede i jedu domaći. Sjedam unutra, jer je terasa već u sjeni kako su dani kratki. Simpatičan momak koji me smjestio za stol u lokalu nudi lignje ili tunu. Privlače me i tripice i nečiji jezik u umaku. Ne pitam čiji, jer bi to bilo previše izbora.
Sezona je liganja, a u ponudi su one udušene. “Neočišćene lignje, samo u teći s povrćem i vinom. Onako, puste more i baš su drugačije…”, objašnjava mi. To je za mene! Udušila sam se u udušenoj, obrisala tanjur kruhom, zalila s četiri deca crvenog domaćeg i bila… Znate ono kad ste baš dobro. E, bila sam baš tako. Tako da ako se nađete u Paizu, budite i vi dobro.
Što piti na Hvaru?
Osim što je najsunčaniji hrvatski otok, Hvar je i otok vina s dugom povijesti vinogradarstva i vinarstva, pa ćete vinograde naći uistinu svugdje na otoku. Posebno se ističu dva lokaliteta – Starigradsko polje koje je pod zaštitom UNESCO-a i tzv. ‘hvarske plaže’ na južnoj strani otoka. Starigradsko polje predstavlja najočuvaniji grčki katastarski plan, a parcelizacija se zadržala do današnjih dana.
Na Hvaru se uzgajaju dalmatinske sorte plavac mali, pošip, maraština, muškat i kuč, ali i autohtone hvarske sorte darnekuša (crveno vino), bogdanuša, te parč (bijela vina). Stoga je preporuka svakako svratiti u podrum ili vinariju i kušati vina od autohtonih sorti.
Što penjati na Hvaru?
Pa, naravno, Svetog Nikolu, najviši vrh otoka koji broji 626 m nad morem i treći je otočni vrh u Hrvatskoj, nakon Vidove gore na Braču i vrha Sis na Cresu. Može mu se prići iz Starigrada, no daleko je atraktivnija (iako i nešto zahtjevnija) staza iz Sv. Nedilje. Za uspon će vam trebati između sat i pol i dva sata, ovisno o fizičkoj spremi. S ove staze se, za razliku od one iz Starigrada, cijelo vrijeme otvara pogled na more, a staza dobrim dijelom prolazi kraj i kroz vinograde na najboljim hvarskim pozicijama s kojih dolaze najcjenjenija crvena vina otoka.
Na samom je vrhu otoka crkvica Sv. Nikole iz 1487. godine koju je izgradio vođa pučkog ustanka protiv Mletaka na Hvaru Matij Ivanić i veliki kameni križ postavljen 1998. godine povodom utemeljenja Hvarsko-bračko-viške biskupije. Sa Sv. Nikole pruža se pogled na cijeli zapadni dio otoka Hvara, na Svirče na sjeveru i Sv. Nedilju na jugu, na južnu stranu Brača, Bol i Vidovu goru, na Biokovo, Pelješac, Korčulu iza koje se nazire Lastovo, cijeli otok Šćedro, Sušac, Vis i Paklinske otoke.
BONUS STAZE
Uspon od Sv. Nedilje do Sv. Nikole vodi pokraj špilje koja je ljudima služila kao sklonište još u neolitiku. U 15. stoljeću Augustinci u njoj grade samostan i crkvicu posvećenu Gospi. Skoro tri stoljeća kasnije, u drugoj polovici 18. stoljeća svećenici napuštaju samostan (1787.), no crkvica se koristi do 1823. godine kad je izgrađena nova u samom mjestu Sv. Nedilja. Popnete li se iznad samostana, naći ćete se u špilji s mnoštvom čunjića. Pogled se otamo pruža na Sv. Nedilju, otok Sušac i otvoreno more. Od Sv. Nedilje do špilje ima oko pola sata hoda dobrom uzbrdicom, a pogled koji se pruža svakim novim korakom može malo i vremenski produljiti šetnju. Špilja je i sjajno mjesto za napraviti kratku pauzu tijekom uspona. Ne znam bih li ovuda išla u sezoni, ali izvan sezona, ovaj je đir pun pogodak!
Gdje se okupati na Hvaru?
Čak i ako posjećujete Škoj izvan sezone, ponesite kupaći kostim, jer teško ćete odoliti kupanju kad vidite hvarske plaže. Šljunčana plaža uvale Jagodna s južne strane otoka smatra se jednom od najljepših na otoku. More je kristalno čisto, borova šuma osigurava hlad, a cvrčci su nezaobilazna glazbena podloga. Iako nisam obišla sve forske plaže, moj je favorit zasad Dubovica. I kad nije za kupanje, zalazak sunca na ovoj lokaciji je nevjerojatan.
Što nikako ne treba zaobići na Hvaru?
Definitivno Malo Grabje, nedaleko od Milne u unutrašnjosti otoka. Maleno selo od svojih stanovnika napušteno 60-tih godina prošlog stoljeća za mene je na Hvaru bilo najspokojnije mjesto koje sam mogla zamisliti. I stoga mi je bilo potpuno nezamislivo zašto bi ga netko želio napustiti. Do mjesta se dolazi cesticom kroz usku, dugačku kotlinu. Vinogradi i maslinici su s obje strane puta. Stanovnici Malog Grabja shvatili su u nekom trenutku da im je bolje na kraju. ‘Čak su i krovove iz sela prenijeli u Milnu’, otkrila mi je moja domaćica iz Milne.
U selu nema nikoga. Kod crkve se jedino gušterica izležava na suncu. Nema krovova, vrtovi su još uvijek ograđeni suhozidima. Zajednički mlin za masline iz 1884. godine i dalje je u prizemlju dvokatnice u kojoj je na prvom katu bila škola, dok je na drugom stanovala učiteljica. Iako znam da nema nikoga, nepristojno mi je nekako ulaziti kroz ta vrata i zavirivati.
Osjećam se nepozvano, čak kao uljez, no neopisivo gode mir i tišina koje ovdje pronalazim. I toplina sunca i zelenilo kapara koje se raskošno spuštaju niz zidove (ili su to zidine..?) od kamena stamenog. ‘Može li uopće kamen biti čvrstog karaktera?’, prolazi mi kroz glavu.
Otkako sam stupila na Hvar s trajekta do ponovno ukrcaja i povratka na kopno prošlo je 79 sati. Možda zvuči puno, no jedino što je ovdje puno jest da je 79 sati puno premalo. Dovoljno tek da izdvojim lokacije koje bih preporučila. Dok se ne vratim i ne otkrijem nove.
