Sjetite se kada ste zadnji put nekoga nazvali bez prethodne poruke: „Mogu li te nazvati?“ Ako vam je teško prisjetiti se tog trenutka, niste jedini. Danas većina nas komunicira isključivo putem poruka. Brzo, tiho, diskretno. Ali koliko nas ta navika zaista povezuje, a koliko nas, paradoksalno, udaljava?
Nova era komunikacije
Statistike govore same za sebe: trećina odraslih i čak 77 % mladih između 18 i 22 godine preferira slanje poruka u odnosu na bilo koji drugi oblik komunikacije, uključujući i razgovor licem u lice. Prosječni Amerikanac dnevno pošalje pet puta više poruka nego što obavi poziva, a pametni telefon koristi čak 4,9 sati dnevno, prema podacima objavljenim pa portalu Psychology Today.
No, situacija se razlikuje globalno, u zemljama poput Brazila, Indije, Tajlanda i Meksika ljudi koriste video pozive kao glavni komunikacijski kanal, dok prosječno vrijeme provedeno u pisanju poruka kod njih iznosi tek šest minuta dnevno. Za usporedbu, to je otprilike vrijeme koje mnogi na Zapadu potroše razmišljajući kako sročiti savršenu poruku, birajući točan broj emotikona.
Poruke vs. pozivi: Što nas stvarno sprječava da nazovemo?
„Sklonost prema dopisivanju umjesto telefonskog razgovora često proizlazi iz potrebe za kontrolom“, objašnjava Ken Sereno, stručnjak za međuljudsku komunikaciju sa Sveučilišta Južne Kalifornije. „Kod poruka i e-mailova imaš vremena promisliti, smiriti se i pažljivo odabrati riječi koje ćeš koristiti“, dodaje Sereno za The Saturday Evening Post. Telefonski poziv, s druge strane, ne ostavlja prostora za filtriranje emocija. Ono što izgovoriš u trenutku otkriva tvoje prave emocije. Za osobe koje imaju izraženu potrebu za privatnošću, sporije obrađuju informacije ili osjećaju socijalnu anksioznost, slanje poruka je često način da izbjegnu nelagodu. Tipkanje im omogućuje da se ne osjećaju toliko nervozno kao kad razgovaraju uživo.
Zanimljivo je da mnogi izbjegavaju pozive jer vjeruju da oduzimaju previše vremena, no stvarnost je često posve suprotna. Telefonski razgovori obično traju kraće od beskonačnog izmjenjivanja poruka. Kod dopisivanja trošimo vrijeme na smišljanje, tipkanje, prepravljanje i čekanje odgovora, dok se u razgovoru uživo sve događa odmah, spontano i bez velikih zadrški. Telefonski poziv omogućuje da izravno pitamo, dobijemo odgovor i riješimo stvari u svega nekoliko minuta, bez nesporazuma, nagađanja i nejasnoća koje često prate tekstualnu komunikaciju. Osim što su brži, telefonski razgovori su i osobniji jer omogućuju prijenos tona glasa, emocija i nijansi koje poruke jednostavno ne mogu prenijeti, stoji u istraživanju iz 2021. U vremenu kada svi žurimo, paradoksalno je, ali istinito: ponekad je upravo poziv najkraći i najučinkovitiji put do konkretnog odgovora.
Trebamo li prestati slati poruke?
Ne, ne moramo prestati slati poruke, one su danas važan i često neizbježan oblik komunikacije. Ali vrijedno je zapitati se kada i kome ćemo dopustiti da nas čuje i da mi čujemo njih, jer glas nosi više od riječi. Sljedeći put kada vam zazvoni telefon, nemojte ga odmah utišati i napisati: „Piši.“ Možda je to upravo onaj razgovor koji će vam, više nego ijedna poruka, pokazati koliko vam je netko stvarno važan.
Tea Bašić je komunikologinja koja je završila propedeutiku psihoterapije i uvodnu edukaciju iz transakcijske analize, psihoterapijskog pravca, a trenutno pohađa napredni studij psihoterapije – TA202. Živi u Svetoj Nedelji s obitelji i nevjerojatno razmaženim biglom. Kada nije za računalom, istražujući ili pišući, pronaći ćete je na planinarskoj stazi ili sklupčanu uz knjigu. Voli putovati, a ljubav prema povijesti pripisuje djetinjstvu koje je provela s djedom, gledajući TV kalendar. Na društvenim mrežama (@teabasicc) nastoji inspirirati i potaknuti druge na čitanje, dijeleći knjiške preporuke i svoja iskustva iz edukacija u psihoterapiji.
