Kako to obično biva – čim čovjek, ups, žena – napiše tekst koji opisuje vlastitu stvarnost, ali i stvarnost brojnih drugih žena, odmah se javi neki pametnjaković. I ne da nas demantira, nego podsjeti točno zašto takvi tekstovi i postoje.
Jer što nas najviše nervira? Ne to što nas netko ne razumije. Nego taj panični, ogorčeni, prezrivi ton s kojim nas pokušavaju ‘staviti na mjesto’.
Taj neobjašnjivi strah od žena – koju neću nazvati ni jakom, ni sposobnom, već jednostavno – samostalnom – nikad mi neće biti jasan. Zašto se muškarac odmah diže na zadnje noge čim čuje da se žena usudila pomaknuti iz sjene? Zašto mu prijeti naše postojanje?
Vjerujem, da smo u nekom srednjem vijeku, mene i moje prijateljice već bi spalio kao vještice.
Čemu strah!?
Zamislite taj divni svijet u kojem žene bez muške genijalnosti ne bi preživjele ni tri mjeseca. Ili barem tako misle oni koji su sigurni da su izmislili sve – osim empatije. Ponekad stvarno pomislim da su neki komentatori toliko zabrinuti za našu “neovisnost”, da bi najradije sve naše živote uredili kao reality show u kojem nas svakodnevno spašavaju, sve dok nas ne uvjere da bez njih ne možemo ni disati. Naravno, usput bismo trebale pljeskati jer su – citiram – ‘oni izmislili sve’.
Kad smo kod ‘izmislili sve’, samo ću spomenuti primjerice britansku matematičarku Adu Lovelace koje je ostala u povijesti zapamćena kao prva računalna programerka. Možete, recimo, i pogledati dokumentarac Bombshell: The Hedy Lamarr Story i čuditi se činjenici da se njezina ljepota ispriječila tome da dobije zasluženo priznanje kao oštroumna znanstvenica i inženjerka čije su inovacije pomogle u revoluciji modernih komunikacija.
Zapravo, još me više čudi što mnogi muškarci ne shvaćaju da ih ta njihova ogorčenost ne čini ni privlačnijima ni pametnijima. Čini ih – jadnima. A nitko ne želi jadnika pored sebe. Bez obzira na status, fizički izgled ili stanje bankovnog računa. Gadljiv je taj njihov prikriveni strah od žena, pametnih i sposobnih žena.
Svemoguća – žena
Stoljećima potlačene, bez prava glasa i izbora, vječno smatrana nižim bićem… Rade, rađaju, odgajaju, vode, podižu, njeguju, misle, rješavaju, organiziraju, balansiraju, vole i ponekad – puknu. Jer ih ovaj svijet tlači da ne smiju biti krhke, ljute, glasne, gladne, tužne, umorne. Ni žene, ni ljudi. Žene su stoljećima učile da šute i trpe. I još uvijek nismo naučile da od trpljenja nema ništa.
Ima u tim mizoginim komentarima i nešto istine – ali ne one koju su mislili da govore. Da, žene se često više trude. Daju sve. Često previše. I onda se raspadnu. I krive sebe jer nisu “jake kao muškarci”. Jer su naučene da šutke moraju sve moći. Jer ako ne mogu, nisu dovoljno dobre.
Možda je vrijeme da se prestanemo dokazivati. Da prestanemo šutjeti na “duhovite i pametne” komentare o depresiji, prežderavanju, plastificiranju i farbanju. Možda je vrijeme da se ne ispričavamo što postojimo – sa svim svojim emocijama, borbama, padovima i povratcima. I mozgovima!
Jer ovaj svijet – unatoč tome što su ga “muškarci izgradili” – svakodnevno su držale i drže žene koje ne traže aplauz, a ni spomenik.
Samo malo poštovanja. I pravo da budu ravnopravni ljudi.
Autentičan pogled na svakodnevne životne izazove, društvene norme i kompleksnost međuljudskih odnosa. Kolumne, pisane s dozom ironije i humora, pružaju osvježavajuću perspektivu, omogućavajući čitateljima da se poistovjete s temama i potiču ih na razmišljanje.
