Kada stigne sezona kupaćih kostima, društvene mreže pretvaraju se u izložbe savršeno oblikovanih tijela. Iako se često ističu pritisci koje ljeti osjećaju žene, sve više muškaraca, osobito očeva, priznaje da se ne osjećaju ni privlačno, ni poželjno, ni dovoljno „muževno“. Čak polovica muškaraca izražava nezadovoljstvo svojim tijelom i istovremeno osjeća da ih drugi zbog toga osuđuju – brojka koja je u samo godinu dana porasla za deset posto, prema istraživanju agencije Kelton Global za Planet Fitness.
Jer dok vodiš djecu na plažu, nosiš torbe, trčiš po sladoled i mažeš supruzi SPF po leđima, tko vidi tebe?
Razgovarali smo s Ivanom Poslonom (@tataprica) o samopouzdanju, muškoj slici tijela i unutarnjem glasu koji neprestano komentira držanje na plaži. Ivan je tata, magistar kineziologije i autor programa „Aktivni roditelj“, osmišljenog za sve očeve koji ne stižu u teretanu, ali žele ostati aktivni.
Kao tata i kineziolog, kako ti doživljavaš ljeto? Osjećaš li pritisak da na plaži izgledaš „muževno“ i „fit“, ili si s godinama razvio drukčiji odnos prema svom tijelu i samopouzdanju?
Odrastao sam u Osijeku, gdje je ljeti Kopika bila glavno okupljalište, i zato mi dolazak vrućih dana uvijek budi uzbuđenje – jedva čekam provoditi popodneva uz rijeku. No uz taj osjećaj slobode, od malih nogu nosim i jednu podsvjesnu težinu: odgajani smo s idejom da višak kilograma nije poželjan, gotovo kao da je to nešto čega se treba sramiti. Još od osnovne škole gledao sam svoj odraz s pitanjem: ‘Kako da smanjim trbuh?’
Što je najapsurdnije – nikada nisam imao više od pet kilograma viška. Bio sam aktivan, trenirao sportove, ali bez obzira na objektivno stanje, želio sam izgledati što bolje. To se naročito pojačalo u srednjoj školi, kad počinju izlasci, prve simpatije i usporedbe s vršnjacima. Nosio sam taj tihi pritisak dugo – da budem u formi, da budem ‘bolji’, da ispunim neku sliku koju sam mislio da drugi očekuju od mene.
Preokret se dogodio tek kada sam odlučio prestati živjeti prema tuđim očekivanjima. Danas, kao tata, možda i u fizički ‘najgoroj’ verziji sebe – osjećam se najviše svoj. Imam mir. Nema više skrivanja iza idealne forme. Ipak, kad je stigla uloga oca, negdje u meni pojavila se misao: ‘Pa mogu imati dad bod, to je kod nas prihvaćeno.’ I istina je – društvo to često potvrđuje.
Ali ono što društvo opravda, ne mora biti ono što mene ispunjava. U meni još uvijek živi onaj mali Ivan, koji želi biti najbolja verzija sebe – ne da bi zadovoljio druge, nego jer znam koliko bolje živim kad sam u balansu. Ne radi se više o trbuhu ni o mišićima, nego o osjećaju da sam dobro u svom tijelu, prisutan za sebe i svoju obitelj.
Dok si na ljetovanju s obitelji, gdje pronalaziš trenutke da i sam uživaš u odmoru – kao Ivan, a ne samo kao tata?
Većina ljudi voli zalaske sunca, ali ja bih sebe prije svrstao među one koji traže čaroliju u svitanju. Ima nešto posebno u tim prvim trenucima dana, kad sve još spava. Na ljetovanju mi je upravo to vrijeme postalo najvrijednije za mene kao osobu, a ne samo kao tatu. Ustanem rano i iskradem se iz apartmana ili sobe bez buke. More tada diše drugačije – tiše je, sporije, kao da i ono još spava. Volim prošetati uz obalu, zaplivati ili jednostavno sjesti s kavom na balkon i osluškivati svijet kako se budi.
To su trenuci u kojima ponovno dolazim k sebi. U njima nisam roditelj koji pazi na svaki pokret malih ručica ni partner koji pokušava izbalansirati obiteljski ritam – tada sam samo Ivan. U tim trenucima čitam knjige koje sam cijelu godinu “ostavljao za ljeto”, pišem bilješke ili samo pustim misli da lutaju.
Ali osim tih ranih jutarnjih trenutaka, jako mi je važna i podrška partnerice tijekom dana. Kad ona preuzme našu kćer i izađe s njom na plažu ili u šetnju, to mi omogućuje da se još jednom tijekom dana “resetiram”. Nekad u tom vremenu ponovno čitam ili samo ležim u tišini bez potrebe da budem ‘na oprezu’. Nije to bijeg od uloge tate, već svjestan način da napunim baterije kako bih bio prisutan, strpljiv i iskreno prisutan kad sam s obitelji.
Na ljetovanju, kao i u svakodnevici, balans između uloge roditelja i vlastitog identiteta traži trud, ali kad ga pronađeš – tada odmor postaje više od promjene lokacije. Postaje prostor u kojem se svi mi, ne samo djeca, možemo ponovno igrati, rasti i disati punim plućima.
Što bi poručio muškarcima, osobito tatama, koji se ljeti skrivaju ispod majica, izbjegavaju ogledala i osjećaju da više nisu „to što su bili“?
Dok sam bio u sportu, iskreno nisam razumio ljude koji nisu aktivni. Kad si jednom unutra, kad si navučen na kretanje, jednostavno te nosi – taj osjećaj snage, rutine, endorfina. Bilo mi je nezamislivo da netko može reći da mu se ne da. No otkad sam postao tata, realnost me počela polako, ali sigurno mrviti. Više ne stižem u teretanu, trčanje mi se s vremenom zgadilo, a sjedilački način života me jednostavno – progutao.
I tek tada sam počeo iskreno razumijevati sve one koji kažu da im se teško pokrenuti. Ne iz lijenosti, nego iz života. Sada točno znam kako je kad si cijeli dan u vrtlogu između posla, obaveza i djeteta. Pokrenuti se ne znači više samo ‘naći vremena’ – znači mijenjati način života. I to ne preko noći i ne u vidljivim stvarima. Prva borba je protiv nevidljivih navika: koliko skrolamo, kako jedemo, kako putujemo do posla.
Jer realno, uz dijete je teško ubaciti trening, pogotovo teretanu – to su minimalno dva sata koja jednostavno ne postoje. Upravo zato sam pokrenuo projekt Aktivni roditelj – za sve one koji se žele pokrenuti, a nemaju gdje to ugurati u raspored. Nema opreme, nema izgovora. Dovoljno je početi malim stvarima – otići na posao pješke ili biciklom, penjati se stepenicama umjesto koristiti lift, razgibati se dok se dijete igra. Kretanje ne mora biti odvojeno od života – ono može biti dio njega, čak i kad si tata.