U vremenu kad društvene mreže kroje pojam uspjeha, u moru filtera i lažnih života, istina teško pliva, a autentičnost postaje slabija valuta od iluzije. Sve je više mladih koji žele biti “netko važan“ – direktor, CEO, influencer, startup osnivač. Uspjeh se sve češće mjeri u lajkovima, skupim stvarima i zvučnim titulama koje lijepo izgledaju na LinkedInu, ali često malo znače u stvarnom životu.
A s druge strane? Ljudi koji nam trebaju svakodnevno – stolari, vodoinstalateri, električari, keramičari – zanimanja su koja polako nestaju iz fokusa. Ne zato što ih ne trebamo, nego zato što ih se više ne vidi, zato što njezin sin ne želi biti vodoinstalater, a njegov keramičar. Kao da smo kolektivno zaboravili koliko je važno imati nekoga tko zna popraviti, izgraditi, stvoriti nešto vlastitim rukama.
Odrasla sam u radničkoj obitelji. Bila su to drugačija vremena od ovih koja danas živimo… Danas je postala sramota ne imati, iako učimo djecu kako vrijednost ne dolazi iz sitnih slova na tvojoj odjeći, već iz onoga kakav si čovjek u srži.
Pa se pitam – kad je postala sramota zaprljati ruke?
Gdje su nestali zanati?
Nekad su roditelji sanjali da im dijete postane dobar majstor. Danas češće žele da im sin ili kći bude programer – jer to je unosan posao, menadžeri ili vlasnik firme – neka netko drugi radi za tebe. I to nije loše, naravno da je hvalevrijedno imati ambicije i željeti bolje i više. Ali čini mi se kako se nitko više ne pita tko će postavljati pločice, popravljati cijevi, izrađivati kuhinje, spajati struju. Zanati nisu nestali – samo su postali nevidljivi. A ono što ne vidiš, lako počneš i podcjenjivati.
Uspjeh koji ne stane na Instagram
Danas se vrijednost mjeri kroz ekrane. Ako tvoj posao ne izgleda urbano i luksuzno online, zasigurno neće dobiti pažnju koju zaslužuje. U školama se rijetko priča o tome da dobar keramičar može voditi vlastiti obrt, zapošljavati druge i zarađivati više nego netko s titulom i rokovnikom. Sve manje mladih upisuje zanate, a potražnja raste. Cijene rastu. Majstora nema.
Vrijeme da preispitamo pojam uspjeha
Možda je vrijeme da si svi postavimo jednostavno pitanje: što zapravo znači “uspjeti”? Što želimo svojoj kćeri ili sinu kada govorimo o poslovnom uspjehu? Svakako bismo djecu trebali učiti da vrijednost ne dolazi iz titule, nego iz znanja, rada, vještine i predanosti. Jer ravnoteža između “bijelih” i “plavih” okovratnika nije stvar statusa – nego opstanka.
Roboti i automatizacija? Da, dolaze. Ali neće moći zamijeniti ruku koja zna kako nešto popraviti. Oko koje zna mjeru. Iskustvo koje zna što može, a što ne može.
Mladi imaju pravo na ambiciju. Ali i obvezu da prepoznaju stvarnu vrijednost. A mi – društvo, obrazovanje, mediji – imamo dužnost da im to pokažemo. Jer kad sljedeći put budemo čekali majstora tri tjedna da nam popravi bojler, i nakon što mu platimo tu uslugu, možda spoznamo vrijednost i profitabilnog zanatskog zanimanja.
