Preskoči na glavni sadržaj
Preskoči na podnožje
Svake godine nekako obilježim godišnjicu amputacije. Možda je to čudno, možda i glupo. Zašto se toga uopće želim prisjećati, zašto svake godine o tome nešto pišem i što tu točno imam slaviti? Vjerujte mi, imam jako puno toga za slaviti.
Toliko sam puta već rekla da se meni, prije trinaest godina, amputacijom život promijenio – na bolje. Dobila sam život kakav ima većina ljudi s dvije zdrave noge. U nekim stvarima možda i bogatiji, jer znam kako je kad nešto ne možeš. Znam koliko odricanja može stajati iza nečega što je nekome drugome sasvim obično i koliko te sitnice mogu utjecati na samopouzdanje, mentalno zdravlje i osjećaj da zaista živiš.
Zato ih valjda i danas toliko cijenim. I neke svakodnevne stvari i velike avanture za koje nekad nisam ni mislila da bi mogle biti moje. Ove sam se godine, doduše, tek nedavno sjetila da za godišnjicu nemam ništa pripremljeno. Ni objavu, ni tekst, ništa. Pomislila sam: “Ma dobro, ne moram baš svake godine nešto pisati. Trinaesta godišnjica može proći i bez toga.”
Prošli smo tjedan Mario Valentić i ja napokon snimili video koji pokušavam snimiti već dvije godine. Stalno snimamo neke sadržaje, imamo milijun ideja, a taj ozbiljniji razgovor o nama i treninzima uvijek ostane za neki drugi put. Željela sam razgovarati o tome što je trening donio meni, fizički i mentalno, ali i što je njemu donio rad sa mnom. Kako je bilo njemu početi trenirati s osobom bez noge, što nismo znali, čega smo se bojali i u što smo se sve tijekom godina upustili.
S našom Šeficom Urednicom dogovorila sam da video ide u objavu baš danas. Nisam tada uopće gledala datum. Tek sam poslije shvatila: “Pa to je godišnjica moje amputacije.“
Ja ionako ne vjerujem u slučajnosti.
Moram priznati da sam, dok sam montirala video, na kraju i zasuzila. Od radosti, od neke nježnosti prema nama i svemu što smo prošli. Jer iza svih naših zezancija, videa i ludosti stoji toliko toga što ljudi zapravo nisu vidjeli.
Ja sam osoba koja je cijeli život morala vježbati. I meni je vježbanje kroz djetinjstvo bilo grozno. Dok sam imala Ilizarov aparat, vježbala sam u bolnici i kod kuće. Bilo je tu boli, plakanja, urlanja i onog dječjeg: neću, ne želim, ne mogu više. Vježbanje mi je bilo nešto što moram izdržati, a ne nešto u čemu bih mogla uživati.
Nakon amputacije nešto se u mojoj glavi promijenilo. Tih prvih mjesec i pol u bolnici vježbala sam s fizioterapeutima i po pet sati dnevno. Kad sam izlazila, rekli su mi da za mene više nije samo fizioterapija, da trebam teretanu i trenera.
Pronaći trenera bila je posebna priča.
Neki se nisu usudili raditi sa mnom. Drugi su za privatne treninge tražili iznose koji su za ono vrijeme bili ogromni i za koje sam imala osjećaj da su izgovoreni upravo zato da ih odbijem. Iskreno, to je bilo ružno i obeshrabrujuće. Ja sam htjela vježbati, a već je i pronaći nekoga tko će sa mnom pokušati bio problem. Doduše, pronašla sam jednog trenera s koji sam započela svoju priču i jačati, ali onda me Urednica Šefica spojila s Marijem. Bila je uvjerena da ćemo si odgovarati. Po humoru, načinu razmišljanja, cijeloj toj našoj energiji. I bila je potpuno u pravu (kao i u mnogočemu drugome).
Kad danas razmišljam o svim tim godinama, ne vidim samo treninge. Vidim koliko smo oboje u međuvremenu rasli, odrastali, prolazili kroz život, uspone i padove. Na treninge sam dolazila kad sam bila dobro, loše, u bolovima, sretna, živčana, fantastično i grozno. Sve smo to prošli kroz naše treninge, koji su bili svaki dan, godinama.
Nisu oni uvijek bili zabavni ni lagani, koliko god na snimkama možda izgledalo drugačije. Znate, kad imate dvije zdrave noge, uglavnom možete birati između velikog broja vježbi. Kod mene je taj izbor manji. Postoje pokreti koje mogu napraviti, oni koje trebamo prilagoditi i oni koji mi jednostavno nisu mogući. A postoje i vježbe koje moram ponavljati, koliko god mi već bilo dosta i muka mi postane na samu pomisli njih.
Ta jednoličnost mi postaje jako, jako mentalno naporna i izazovna. Pogotovo kad nešto radiš godinu ili dvije, a i dalje ne uspijevaš napraviti pokret koji pokušavaš.
Odustala bih da sam sama morala vježbati
I da budem potpuno iskrena, da sam tada morala vježbati sama, vrlo bih vjerojatno odustala. Ne bi mi se dalo. Bilo bi mi teško, dosadno, naporno, možda ne bih vidjela napredak, ne bi se osjećala dobro i vratila bih se u onaj svoj dječji osjećaj: ja to neću i ja to ne želim.
Znam da nekima izgleda kao da je meni trening oduvijek prirodan, da se samo pojavim i uživam vježbajući. Ali počela sam uživati tek kad sam pronašla osobu koja je bila spremna uložiti sebe, svoje vrijeme i znanje, učiti zajedno sa mnom i svaki taj dan učiniti barem malo zabavnim. Čak i kad je bio težak.
Trening mi je promijenio tijelo. Bila sam jača, bolje sam hodala, bolje sam se osjećala. Noga mi je izgledom postajala sličnija zdravoj nozi i sve je to utjecalo na mene puno više nego što sam tada možda znala objasniti.
Samopouzdanje mi je raslo treningom
Uvijek kažem da sam ga ja imala. A kad ga nisam imala, bila sam u onom svom „fake it till you make it” modu. Međutim, kad osjetiš da ti je tijelo snažnije, da se lakše krećeš i možeš nešto što prije nisi mogla, počneš se i drugačije nositi sa sobom. Ja sam se osjećala slobodnije.
Ipak, još je postojao taj sram. Nelagoda kad vidim da netko gleda moju protezu. O tome sam već puno puta pričala i pisala, ali jedna stvar je govoriti sebi da nemaš razloga osjećati se neugodno, a druga zaista doći do toga.
Tu je Mario sa svojim karakterom napravio jako puno. Vi ga znate kao velikog zafrkanta, osobu od koje često već unaprijed očekujete da će napraviti ili reći nešto smiješno. A meni je baš taj njegov humor pomogao da se opustim i pokažem nešto što se sama tada još nisam usudila.
Naša prva fotografija „Trening me oborio s nogu” bila je prvi put da sam tako pokazala protezu i nogu bez nje. Ja to tada sama ne bih mogla napraviti. Bilo mi je previše neugodno. Ali uz njega sam imala osjećaj kao da netko nosi dio tog mog tereta. Lakše mi je bilo stati pred ljude kad smo u tome bili zajedno.
Osude!?
Sjećam se da me prije objave pitao hoće li nas netko osuditi. Rekla sam mu da neće. Ja se šalim na račun svog invaliditeta i toga što nemam nogu, a on je tu sa mnom. Ljudi su nas već poznavali kao duo koji trenira zajedno i njega kao mog trenera. Dakle, nikad nisam očekivala negativne reakcije ljudi, ali ja sam imala negativan pogled na to. “Kako ću ja pokazati ljudima sebe bez noge?”, pitanje je koje mi je izazivalo sram i nelagodu. I onda smo ga probili tom jednom genijalnom fotografijom.
Ostalo je, kako se kaže, povijest. Evo nas, više od 12 godina poslije, trening nas i dalje obara s nogu.
13 godina rada, podrške i zajedničkih pobjeda.
Zato me ovaj video toliko dirnuo. U njemu sam se prisjetila koliko je iza nas rada, koliko mojih „ne mogu”, koliko njegovih „možeš” i koliko smijeha između svega toga. Koliko mi je značilo imati nekoga tko je bio uz mene i kad sam dolazila s voljom i kad sam dolazila samo zato što sam znala da moram.
Do zdravlja i snage koje sam dobila nakon amputacije velikim me dijelom doveo trening. A tim me putem vodio Mario, kao trener i kao osoba. Danas sam došla do toga da treniram i sama. Da sama napravim nešto za što se prije možda ne bih ni usudila pokušati. I meni je to velika stvar, pogotovo kad se sjetim koliko sam se nekad opirala svakoj vježbi.
A nas dvoje i dalje imamo ideje. I dalje razbijamo mitove, zezamo se i upuštamo u avanture, od zip linea do abseila. Tko zna što ćemo smisliti nagodinu. Iskreno, jedva čekam čuti koja će nam sljedeća ludost pasti na pamet.
Toliko o tome da ove godine neću ništa pisati za godišnjicu.
Meni sretnih trinaest godina novog života.