Tuđa tragedija, vaša prilika za samopromociju

Od objava o tuđoj tragediji do prisvajanja tuđeg uspjeha, uvijek se pronađe prilika za vlastitu promociju. Svi podižu svijest, a usput i vlastiti doseg.

Političar drži monolog. Influencer pali kameru. Psiholog piše objavu. Udruga šalje još jedno priopćenje. Netko traži prikladan citat na bež podlozi. Svi imaju nešto za reći. I svi to, naravno, rade kako bi podigli svijest.

Ponekad mi se čini da u ovoj zemlji više nitko ne može doživjeti nesreću, a da nekome ne stvori priliku za sadržaj. Tuđa smrt, nasilje, bolest ili nestanak, pa čak i vjenčanje u roku od nekoliko sati postanu povod za objavu, politički napad, stručno mišljenje, osobnu ispovijest i podsjetnik da se kod nekoga možete naručiti na savjetovanje.

Još jučer gledali smo kod za popust na kolagen. Danas ista osoba, jednako sigurna u ono što govori, objašnjava gdje smo kao društvo pogriješili. Sutra ide suradnja za madrace. Danas monolog o komunistima, sutra o smeću. Život ide dalje, kolo sreće se okreće.

Tuđa bol kao besplatna sirovina

U međuvremenu, između dvije objave, treba malo nahraniti algoritam. A ništa ne diže doseg kao svježa tragedija. Tuđa bol je postala besplatna sirovina iz koje svatko izvuče točno ono što mu u tom trenutku treba: malo moralne superiornosti, par stotina lajkova, pokoji novi pratitelj ili barem onaj topli osjećaj da si i ti „dao svoj doprinos“ jer si podijelio crno-bijelu grafiku na storyju. Netko možda dobije i novog klijenta koji je shvatio da mu baš treba psihoterapija.

Fascinantno mi je kako u svaku nesreću uspiju ugurati sebe. Vijest se još nije proširila, obitelj još nije ni shvatila što ju je snašlo, a već kreću statusi koji počinju s „Ja…“. Tuđa rana se svede na fusnotu u nečijem dnevniku samopromocije.

Čim se prašina slegne i pojavi se neka nova priča, možda ovaj put sa sretnijim završetkom, ekipa promijeni kostim.

Kad uspiješ, odjednom su svi bili uz tebe

Jednako kako se lešinari na tuđoj boli, još se slađe lešinari na tuđoj slavi. Dok netko godinama krvavo radi u tišini, dok pada, zadužuje se, sumnja i nema ni za kavu, oko njega je sterilna tišina. Nitko ne dijeli linkove, nitko ne „podiže svijest“, nitko ne piše eseje o podršci. Nitko ne govori: “Ti to možeš!“Ali onog trena kad uspije, kad pokupi nagradu, kad ga prenesu portali kao inspirativni priču ili kad postane ime koje se isplati imati u rečenici, odjednom izroni odbor za doček.

Svi su odjednom bili tu od prvog dana. Svi imaju neku mutnu zajedničku sliku iz 2016. Svi te tapšaju po ramenu, tagiraju te da bi pokupili malo tvog prometa i pišu: „Uvijek sam znao da si poseban!“ Nisi znao. Samo si čekao da netko drugi odradi sav prljavi posao pa da se na kraju ubaciš u kadar i ogrebeš za malo sjaja.

Ista je to disciplina. Bilo da je u pitanju tuđi slom ili tuđi trijumf, pravilo je uvijek isto: tuđi život nije nešto što se poštuje u tišini, nego nešto na čemu se gradi vlastita promocija.

Zato se više ni ne čudim kad nakon objave o kolektivnoj tuzi i empatiji u idućem storyju iskoči link za vitaminske gumene bombone ili novu kolekciju trenirki. To je naše „novo normalno“ u kojem se svaka ljudska emocija mjeri u pregledima, a svaka tuđa sudbina traje točno dvadeset i četiri sata. Od rješenja problema – ništa.

Što bi bila empatija u ovoj priči, nisam još do kraja shvatila. Samo ću se sjetiti svoje kolegice koja mi je rekla: „Ljudi ne žele normalne probleme. Žele ili lijepe stvari da zaborave na sve ili neobično tragične, da se sjete koliko im je dobro.“

WRITTEN BY
Drama Queen
Autentičan pogled na svakodnevne životne izazove, društvene norme i kompleksnost međuljudskih odnosa. Kolumne, pisane s dozom ironije i humora, pružaju osvježavajuću perspektivu, omogućavajući čitateljima da se poistovjete s temama i potiču ih na razmišljanje.