Danas se čini da je postalo staromodno govoriti o istini. Istina je poput starog komada namještaja čiju vrijednost više nitko ne prepoznaje. Stoji u kutu, prašnjava i zaboravljena. Ne uklapa se u novi interijer — možda je prečvrsta, u pogrešnoj boji ili jednostavno previše zahtjevna. Jer istina traži trud: čitanje, provjeravanje, razmišljanje i kritičko mišljenje.
A tko još ima vremena za to kada je lakše prihvatiti brzu laž ili viralnu teoriju zavjere?
Brzo, brže, privlačnije
Laži su danas brže, privlačnije i fleksibilnije. Šire se poput nekog cool parfema koji ostaje u zraku i onda kada bismo ga se najradije riješili. Laž voli svijet u kojem se informacije brzinski skrolaju, a ne čitaju. Čitaju se samo bombastični naslovi. Istina, s druge strane, još uvijek traži da je netko otkopa, obrani i pokuša razumjeti. Zato i gubi bitku. Ne zato što je slabija, nego zato što zahtijeva više od nas nego što smo spremni dati. Naravno, nemamo mi vremena za istinu.
Teorije zavjere postale su nova religija onih koji žele jednostavna objašnjenja za složene probleme. Paradoks je da ljudi koji ne vjeruju nikome zapravo vjeruju svemu — pogotovo anonimnim „insajderima“, poluinformacijama i iskrivljenim interpretacijama stvarnosti. Što je teorija apsurdnija, to lakše pronalazi publiku. Jer apsurd je zabavniji od realnosti.
Realnost je dosadna
A realnost je, budimo iskreni, dosadna. Realnost nema dramatični soundtrack. Ne nudi brza, instant rješenja. Realnost je sastavljena od nijansi, a nijanse su teške za probaviti onima koji godinama žive u crno-bijelom svijetu.
Vrijednosti? Njih najglasnije spominju upravo oni koji ih nemaju. Oni ih deklarativno brane, dok ih u praksi rastežu do neprepoznatljivosti. Poštenje je postalo parola, odgovornost kompliment koji izbjegavamo, a obraz valuta koja je odavno izgubila tečaj.
Glup i gluplji — algoritam
Pa se onda čudimo zatupljivanju društva. Društvo ne postaje gluplje; postaje pasivnije. Odustali smo od kritičkog mišljenja. Informacije više ne filtriramo mi — one filtriraju nas. Algoritam je čudo. Ne biramo istinu — istina nas zaobilazi jer se ne uklapa u naš feed.
Živimo u vremenu u kojem su najglasniji postali najutjecajniji, a najjednostavnije rečenice najopasnije. U vremenu u kojem je lakše povjerovati da „netko nešto skriva“ nego priznati da možda nismo dovoljno informirani. I, najtužnije, u vremenu u kojem je obrazovanje postalo obaveza, a ne vrijednost.
Vrijeme je da se zapitamo nešto radikalno jednostavno:
- Kada smo prestali tražiti istinu?
- I jesmo li je ikada doista tražili?
Jer istina nije nestala. Samo je utihnula. Čeka da je ponovno potražimo — ako se još uvijek usuđujemo.