Biti poduzetnica zvuči oslobađajuće: sama krojiš svoj raspored, biraš s kim radiš, kada i kako. Ipak, stvarnost samozaposlenih žena često izgleda sasvim drugačije; granica između posla i privatnog života gotovo da ne postoji, godišnji odmori su rijetki ili polovični, a osjećaj krivnje kad nisi „produktivna“ neumorno kuca na vrata.
Mnoge poduzetnice rade i na godišnjem odmoru. Laptop je u koferu, mobitel stalno uz ruku, a „samo ću na brzinu odgovoriti na ovaj mail“ postaje svakodnevna mantra čak i dok sjede na plaži. Zvuči poznato? U svijetu gdje uspjeh često dolazi uz cijenu osobnog mira, poduzetnice se bore s visokim očekivanjima, izvana i iznutra. Često zaborave da je odmor, baš kao i posao, alat. Alat za jasniju perspektivu, emocionalnu ravnotežu i dugoročnu održivost.
O svemu tome razgovaramo s Danijelom Lončarić, globalno akreditiranom transformativnom trenericom i osnivačicom WEBC-a (Women’s Executive Business Club), inicijative koja povezuje i osnažuje prvenstveno žene, ali i muškarce koji podupiru žensko vodstvo na izvršnim poslovnim pozicijama. Misija kluba je strateški umrežiti liderice i lidere kroz razmjenu znanja, iskustava i mentorstva putem specijaliziranih događanja, panela, radionica i druženja.
WEBC promiče poslovnu i osobnu izvrsnost te zdravu ravnotežu između profesionalnog i privatnog života na nov, svjež način: kroz razmjenu energije, rušenje zastarjelih ideja i stereotipa, otvaranje tabu tema i širenje perspektiva u međusobnom razumijevanju i podršci. Uz to, Danijela svakodnevno vodi i terapeutski rad s poduzetnicama, iz prve ruke poznajući koliko izazovno može biti usporiti, isključiti se i odmoriti bez osjećaja krivnje.
S njom otvaramo iskrenu priču o tome zašto je odmor nužnost, a ne privilegija, kako prestati romantizirati ideju stalne dostupnosti i na koji način si poduzetnice mogu dozvoliti disati. Jer, kako Danijela često ponavlja na svojim društvenim mrežama: „Ti nisi biznis. Ti si žena koja vodi biznis. I ta razlika mora postojati.“
Danijela, kako izgleda tvoj tipičan „odmor“? Jesi li i ti jedna od onih koje nose laptop na plažu?
Danas — ni pod razno. Laptop ne ide sa mnom na odmor. I ne samo laptop, nego ni bilo kakav posao. To je sada moj svjestan izbor, moje pravilo i moj dar samoj sebi. Ali nije uvijek bilo tako.
Dugo godina, dok sam bila u korporativnom svijetu, moj „odmor“ se zapravo sastojao samo od promjene lokacije. Laptop je bio obavezni član prtljage, mobitel stalno u ruci, a misli u poslu 24/7. Moja djeca bi me zvala da se igramo, a ja ih ne bih ni čula — bila sam uronjena u zadatke, u brigu da sve funkcionira, da timovi rade, da rezultati ne trpe. I da netko ne pomisli da nisam „dovoljno“ — dovoljno predana, odgovorna, brza, efikasna, savršena.
U toj fazi života bila sam sama sebi najveći kritičar i koliko god da sam se trudila da budem prva, najbolja, najposloženija, toliko sam bila prazna iznutra. Jer nisam znala stati. Nisam znala pitati sebe: Kako se ja zapravo osjećam? Ali kako se mijenjamo mi, mijenja se i naš pogled na svijet. S odmakom od karijere u kojoj sam dala sve, naučila sam nešto što je danas za mene dragocjeno: da je odmor ključan, ne samo za tijelo — nego za dušu.
Danas odmor više ne gledam samo kao „godišnji“, nego kao svakodnevnu praksu prisutnosti. Svaki dan pronađem barem jedan trenutak za šetnju, za tišinu, za knjigu, meditaciju. Volim i kvartalne, polugodišnje odmore — ali oni više nisu bijeg, nego svjesno biranje novog prostora. Nekad je to putovanje, nekad samo odlazak u drugi grad. Bitno mi je da promijenim perspektivu, jer svaki susret s nepoznatim proširuje i mene. To su trenuci u kojima rastem. U kojima se obnavljam. U kojima čujem sebe.
I vjerujem da tek kada krenemo slušati taj unutarnji glas, a ne vanjska očekivanja, počinjemo živjeti odmor u njegovom najdubljem značenju: kao prostor povratka sebi. A kad smo u kontaktu sa sobom, tada imamo što i ponuditi drugima — iz punine, ne iz iscrpljenosti.
Zašto misliš da poduzetnice imaju toliko problema s „isključivanjem“? Što stoji iza te potrebe da uvijek budemo dostupne?
Duboko vjerujem da iza te potrebe da stalno budemo dostupne, da ne gasimo laptop, da budemo uključene u sve, stoji nešto puno dublje od samog poslovanja — stoji emocionalna glad koja se često formirala još u djetinjstvu.
Mnoge žene, pa tako i poduzetnice, nisu kao djevojčice bile dovoljno viđene, čuvene, podržane, pohvaljene, ohrabrivane. Nisu dobile onu zdravu pažnju koja bi potvrdila njihovu vrijednost samo zato što postoje. I zato, kad odrastu i krenu stvarati nešto svoje — posao, brend, viziju — često to na početku krene iz plemenite želje: radim nešto što volim, što mi ima smisla. Ali vrlo brzo to prestaje biti samo posao. Postaje identitet.
U toj ulozi poduzetnice počinjemo tražiti ono što nismo dobile ranije — pohvalu, potvrdu, priznanje. Za nekoga je to verbalna pohvala, za drugoga tapšanje po ramenu, a za treće financijska sigurnost ili društveno priznanje. I ne shvaćamo da neprestano jurimo za dopaminom — kemijskom nagradom u tijelu koja nas uči da „vrijedimo“ samo kad smo produktivne, kad nas netko vidi, kad smo najbolje. I tako nesvjesno podižemo ljestvicu — i još, i još, i još.
U toj potrazi za vanjskom potvrdom gubimo kontakt sa sobom. Svoje pravo ja mijenjamo za projekciju onoga što mislimo da bi drugi od nas željeli. I tada, naravno, postaje gotovo nemoguće isključiti se. Jer imamo osjećaj da ako stanemo — sve pada. Gubimo svoj smisao. Gubimo sebe. Ali zapravo, ono što najčešće pada je naš unutarnji sustav orijentacije. Jer nismo sigurni tko smo kad ne radimo.
I zato vjerujem da je ključ u jednom iskrenom razgovoru sa sobom. Kad stanemo. Kad si postavimo pitanje: Što je to što meni zaista treba? Koje su moje stvarne potrebe — i kako ih mogu ispuniti sama, bez da to tražim izvana?
Kad to shvatimo, sve se mijenja. Tada granice više nisu prepreka — već oblik samopoštovanja. Tada se znamo isključiti jer više ne osjećamo da time gubimo identitet, već ga potvrđujemo. Tada prestajemo tražiti potvrde izvana jer konačno znamo tko smo iznutra. I kad otkrijemo tu unutarnju svrhu, više se ne damo zavarati vanjskim zamkama. Počnemo slušati onaj najvažniji glas — svoj vlastiti.
Ti često govoriš: „Ti nisi biznis. Ti si žena koja vodi biznis.“ Možeš li objasniti zašto je ta razlika toliko važna?
To je rečenica koju ne govorim samo drugima — govorim je, ponajprije, sebi. I to često. Ponavljam si: „Ti nisi biznis. Ti si žena koja vodi biznis.“
Jer koliko god voljela svoj posao, svoju svrhu, ono što stvaram — to je posao. Čim nešto nosi prihod, to je rad. I čim uđemo u ritam u kojem ne znamo stati, riskiramo da rad ponovno postane naša cijela definicija. A mi nismo naš posao. Mi smo puno više od toga.
Meni se i danas dogodi da sve držim u balansu, a onda dođe ideja, projekt, nešto što me duboko uzbuđuje — i zaboravim na granice. Krenem u radne dane od 12, 15, pa i 17 sati, s entuzijazmom, ali i sa starim obrascima. I onda se trgnem i kažem: “Ajme, evo me opet — stari autopilot.”
I zato ova rečenica postoji — da me vrati. Da nas sve podsjeti.
Da smo žene. Prvo i iznad svega.
Žene koje vode biznise, ali koje imaju i druge uloge u životu: majke, partnerice, prijateljice, kćeri, sestre, umjetnice, šetačice kroz šumu, zaljubljenice u knjige, glazbu, zagrljaje, mirise jutra.
I sve te uloge traže svoje vrijeme. Traže našu prisutnost. Našu pažnju. Našu energiju.
Zato je važno razumjeti da život nije stvoren da se u njemu samo radi.
Život je stvoren da se u njemu uživa. Da se smije. Da se voli. Da se zastane.
I da, posao može biti naša strast, naša svrha, naš poziv — ali i tada vrijedi zlatno pravilo:
Sve u balansu. Sve u umjerenosti.
Jer ono što izgubi ravnotežu, vrlo brzo počne upravljati nama. A kad nešto upravlja nama, gdje je tada sloboda? Gdje je mir? Gdje je prostor za autentičnost?
Tada više ne živimo svrhu, već obrazac. A to nije ono za što smo došle.
Zato — čuvajmo sebe. I podsjećajmo se svakoga dana:
Nisi biznis. Ti si žena koja ga vodi.
I upravo ta svijest je ono što čini razliku između izgaranja i cjelovitosti, između kontrole i slobode, između preživljavanja i življenja.