Od pješčanih plaža do planinskih lanaca, Venezuela je prepoznatljiva po svojoj geografskoj raznolikosti. Domovinu najveće zmije na svijetu i agresivnih vodozemaca posjetio je Danijel Glad.
Ekscentrični venezuelanski predsjednik Hugo Chávez većini je nas prva asocijacija na tu južnoameričku zemlju. No, malo je poznato da je Venezuela još uvijek neistraženi turistički raj za sveone željne daška avanture u tropskim prašumama ili na vrhuncima Anda. Salto Angel, najveći vodopad na svijetu, Teleferico, najduža postojeća žičara, jezero Maracaibo, prebogato naftom, rijeka Orinoco – dom divovske petnaestmetarske anakonde, najveće zmije na svijetu, ali i agresivnih vodozemaca poput kajmana i pirana, samo su neka od egzotičnih mjesta ove latinoameričke države, teritorijem šesnaest puta veće od Hrvatske.
Glavni grad Caracas, smješten na obalama Karipskog mora, ulaz je za sve Europljane koji u Venezuelu dolaze avionom, nekih šest do osam sati leta od Pariza ili Madrida. Po izlasku iz klimatizirane aerodromske zgrade kontinentalci će doživjeti pravi temperaturni šok, bez obzira u koje doba godine putuju. Razlog tome ne leži toliko u temperaturi već o visokom postotku vlage, koji rijetko kad pada ispod 70-80%. U kombinaciji s tridesetak stupnjeva, koliko prosječno iznose prosinačke temperature, budite sigurni da će znoj ‘probiti’, bez obzira koliko se lagano obukli. Zbog toga većina stanovništvaživi u Andama, gdje je zbog nadmorske visine klima mnogo podnošljivija, gotovo mediteranska.
Caracas
Početnu omamljenost došljaka vješto koriste ‘domoroci’ koji će vas odmah ispred aerodroma opkoliti, na lošem engleskom nudeći prodaju deviza, nošenje prtljage, taxi usluge i tko zna što sve ne. Tu treba biti izuzetno oprezan. Većina njih su dobronamjerni ulični trgovci koji na galopirajućoj inflaciji nastoje nešto zaraditi preprodajom službene valute. No, ima i onih drugih zbog kojih je Caracas uvršten među najopasnije gradove svijeta. Na njegovim ulicama godišnje pogine više od tisuću ljudi, pogotovo noću. Razlog su tome brojne ‘favele’, siromašne četvrti koje ga okružuju. Zato put u Caracas treba pomno isplanirati, ne vjerovati nikome, ponekad čak ni policiji te komunicirati isključivo s provjerenim ljudima. No, istini za volju, s ostalima je to gotovo nemoguće svim onima koji ne govore španjolski.
Poznavanje engleskog jezika u Venezueli znači isto koliko i poznavanja Swahilija- gotovo ništa. Ne samo da na ulici, u trgovini ili na pošti nitko ne govori niti jedan strani jezik, već se možete smatrati osobito sretnim ako i u turističkom uredu nađete nekoga tko će vas razumjeti. Jedni izuzetak su spomenuti ulični preprodavači deviza. No, oni će vam teško biti od znatnije pomoći. U svoj toj gunguli putnika namjernika mogla bi jedino razveseliti susretljivost uistinu prekrasnih Venezuelanki koje će vam, na samo njima svojstven, pomalo koketan način, nastojati pomoći kojom korisnom informacijom. Razgledavanje Venezuele odlučili smo početi u Méridi, glavnom gradu istoimene regije Cordillera de Mérida. Ona se nalazi na sjeverozapadu zemlje, u Andama na 1.640 m nadmorske visine, nekih dva sata leta od Caracasa. Osnovao ju je 1558. godine Juan Suarez. Jedno je od najvećih sveučilišnih središta u zemlji. Tempom života, arhitekturom čak i klimom više nalikuje Španjolskoj i Portugalu nego Venezueli. Dakako, i kriminala je znatno manje nego u glavnome gradu. Upravo zbog toga je i odredište mnogih turista od kojih ih je dosta ostalo i živjeti u tom području. Danas posjeduju brojne turističke agencije koje nude izlete u sve dijelove zemlje, a s obzirom na to govore strane jezike, posao im cvijeta.
Merida
Osim po Telefericu, Merida je poznata po još jednoj turističkoj atrakciji. U tom se gradu naime nalazi i slastičarnica koja nudi sladoled s najviše okusa na svijetu. U ponudi ih je preko pedesetak. Sladoled s okusom kobasice ili češnjaka tamo je najnormalnija stvar. Zbog svog položaja Merida predstavlja odličnu polazišnu točku za sva odredišta unutar Venezuele. Nalazi se negdje na sredini između Karipskog mora i juga zemlje, koji je gotovo u cijelosti proglašen nacionalnim parkom. Zanimljivo je da on pokriva gotovo 40% površine države, što je najviše od svih država na kontinentu.
Putnicima koji se odluče za posjet uistinu nevjerojatnim krajolicima preporučljivo je da se unaprijed cijepe protiv malarije i žute groznice koju uz rijeku Orinoco prenose komarci. Preporučljivo je također do krajnje moguće točke putovati avionom jer su venezuelanski autobusi izuzetno nepouzdani i neudobni. U većini slučajeva nemaju voznog reda i polaze tek kad se napune. Kako su latinoamerikanci većinom nižeg rasta od prosječnog Europljanina, mjesta za noge nikada nećete imati dovoljno. Tako će vam višesatno putovanje po prilično lošim cestama predstavljati svojevrsnu torturu.
Zanimljivo je da iz svih prevoznih sredstava u Venezueli trešti glasna glazba i prozori su im uvijek otvoreni. To je zbog toga što većinu voznog parka čine stara istrošena vozila uvezena iz SAD-a. Ona toliko dime iza sebe dau kombinaciji s velikom vlagom čine nesnosnu mješavinu plina i smrada benzina. Jug Venezuele čine brojni nacionalni parkovi poput Aquaro-Guariquito, Santos Luzardo i Rio Viejo San Camillo. Većina ih je još uvijek dobrim dijelom neistražena. U dubini močvara i prašuma, njih još uvijek nastanjuju plemena koja gotovo i nemaju dodira s civilizacijom. Iako im je broj teško utvrditi, smatra se da ih je oko pedeset tisuća. Bez dozvole državnih vlasti komunikacija s njima je zabranjena.
No, i bez toga lokalni turistički vodiči će vam ponuditi pregršt uzbuđenja. Najduža zmija na svijetu, golema petnaestmetarska zelena anakonda obitava u tim područjima. Dobro uhranjene prava su turistička atrakcija. Ako imate dovoljno hrabrosti možete je i držati u ruci. Iako su nas uvjeravali da je bezopasna, osjećaj, vjerujete, nije ugodan. Kroz glavu vam prolaze slike iz filmova gdje ogromna zmijurina hvata i proždire nepažljive avanturiste. To je samo film, tješit će vas ‘lokalci’. Po njima su i pirane koje obitavaju u tom području uglavnom bezopasne za čovjeka. Da bi se u to uvjerili, pošli smo u jednodnevni izlet čamcem niz jedan od pritoka Orinoca, najduže rijeke u Južnoj Americi, poslije Amazone (2.500km). Suprotno scenama iz filmova, pirana uistinu ne napada ljude ako ne osjeti krv.
Da bi nas razuvjerio, jedan od lokalnih vodiča okupao se u rijeci prepunoj malih grabežljivaca. I izašao neozlijeđen. Na njegovu ponudu da učinimo isto ipak nismo pristali. Utjecaj filmova na nas Europljane ipak je prevelik. No, zato su nam svježe ulovljene pirane ‘na gradele’ savršeno odgovarale.Za nekoliko dana boravka u tropskim močvarama Venezuele kajmani, pirane, zmije, divovski leptiri, egzotične ptice i mnoge druge neobične životinje postale su nam svakodnevica. Vrijeme nas je na žalost spriječilo da vidimo i najveći vodopad na svijetu Salto Angel (Anđeoski vodopad) odnosno Kerepakupai merú na jeziku lokalnih Indijanaca. Visok je oko 979 metara, a nalazi sa blizu granice s Gvajanom. Iako nije bila kišna sezona, zaredalo je nekoliko tropskih pljuskova zbog kojih je vožnja čamcem do vodopada postala prerizična. Iako se, zbog suhe sezone, period od studenog do veljače smatra najpovoljnijim za boravak u Venezueli, nerijetko će vas u predvečerje iznenaditi kišni pljusak.
Jugoslaveni gradili Teleferico
Zbog pet planinskih vrhunaca, ‘Pet bijelih orlova’, koji okružuju Méridu, nazivaju je i Krovom Venezuele. Do najvišeg, Bolivarovog vrha (Pico Bolivar 5.007 m) putnike prevozi Teleferico (12,5 km). Izgrađena je 1952. godine, a zanimljivo je da u njenom podnožju uz zahvalu graditeljima stoji i
posveta Jugoslavenima koji su sudjelovali u tom pot hvatu. Put do vrha traje nekoliko sati, a zbog
nedostatka kisika poželjno je na svakom ‘stageu’ (ima ih četiri) odmoriti se oko pola sata da bi se
tijelo prilagodilo na nadmorsku visinu.
-
- OLYMPUS DIGITAL CAMERA
