Vlasta Gyura istaknuta je hrvatska pijanistica međunarodnog pedigrea, posebno cijenjena zbog svojih duboko emotivnih interpretacija, umijeća i iskričave komunikacije s publikom. Iako Vlastin repertoar uključuje djela iz svih epoha, s posebnim žarom interpretira Bachova djela.
Studirala je klavir na Akademiji umjetnosti u Novom Sadu, a već je na četvrtoj godini studija počela predavati na Akademiji. Magistrirala je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Nastavila je specijalistički studij na Sveučilištu Mozarteum u Salzburgu, gdje je usavršavala djela klasicizma, baroka i glazbe 20. stoljeća. Predaje na Muzičkoj akademiji u Zagrebu na Odsjeku za klavir.
Vlasto, upravo si snimila, ako se ne varam, čak pet CD?
Da, riječ je o mega-projektu integralne snimke „Dobro ugođeni klavir“ Johanna Sebastiana Bacha. Sastoji se iz dva dijela, u trajanju 5 i pol sati.. Nakon mojega prvog CD-a, snimljenog u New Yorku, a publiciranog u Kaliforniji, s djelom istog autora, „Goldberg varijacija“, ovo je kruna mojega stvaranja. Ovo je prva snimka toga djela na klaviru, ne samo u nas, već i puno šire. Postoji samo nekolicina snimaka „Dobro ugođenog klavira“ u cijelosti u svijetu. .
Snimala sam u studiju muzičke akademije, s fantastičnim suradnicima; Božidar Pandurić(tonski snimatelj), Luka Marohnić (glazbeni producent), i Mario Šoša, koji je svakoga dana ugađao klavir. Imala sam, dakle, potporu na svjetskom nivou, kako ovaj gotovo nepostojeći projekt u svijetu i zaslužuje. Snimanje je bilo fizički iscrpljujuće, svakoga dana svirala sam neprekidno po četiri sata, na sasvim novome klaviru. Pri tome, imala sam zadatak snimiti to djelo na sasvim novi način od svega što je do sada snimljeno, a to nije lak zadatak, jer snimili su ga samo najveći od najvećih. Tu sam dobila vjetar u leđa od Luke, koji me oslobodio u izričaju, pa je iz mene izašlo sve ono što jesam, a do tada se nisam usudila izraziti u potpunosti. Imali smo termin od samo deset dana, i kada pogledam unatrag, bilo je nemoguće sažeti sve, i snimiti toliko materijala, standard je nekoliko mjeseci za oba sveska.
Studio me, začudno, inspirirao, kao i moja mirna i staložena ekipa. Mislim da smo stvorili novi standard interpretacije u ovoga djela, koji je iznad svega emotivan i iskren. Svjesna sam da je slušateljima naporno slušati Bacha. Najčešće je razlog tome odabir loših interpretacija, ali sam sigurna da će ova snimka biti iznenađenje, i da će se itekako rado slušati.
Odakle fascinacija Bachovim djelima?
Bach je najzahtjevniji autor, kako za interpreta, tako i za slušatelja. Iskreno, kada sam krenula u avanturu interpretiranja J.S.Bacha, na samom početku karijere, nije me toliko zanimao on kao takav, nego činjenica da se rijetko tko usudi interpretirati ga, osim rijetko i djelomično. U Hrvatskoj se niti jedan pijanist nije usmjerio prema Bachu. Oduvijek sam odlazila tamo kamo još nitko nije koračao. Taj teritorij zovem posvećenošću i hrabrošću. Odgojena sam savladavati teške zadatke.
Bach je u početku bio ulaz u svijet tajni, nedostižnoga… Kada sam ga zavoljela, postao je dostižan i pitom, podatan pod prstima, mentalno i emotivno.
Može li se uopće pitati koji ti je najdraži skladatelj ili najdraži koncert?
Ukratko: Mozart, Bach, Chopin. Oni čine glavninu mojega repertoara.
Kad govorimo o koncertu, to je bez sumnje koncert u Vukovaru, u dvorcu Eltz, na Advent 1998. Pamtim ga zbog kaotičnog dolaska, gubili smo se u slavonskim prostranstvima bez putokaza. Vukovar je nekoliko mjeseci nakon reintegracije još iščekivao svoje povratnike, a glavnina građevina, uključujući i dvorac, nisu imale niti krovove.
Pod je bio uništen, nije ga bilo. Sa stropa je visjela savinuta konstrukcija. Odmah sam shvatila vrijednost tog jedinstvenog prostora. Svirala sam u baroknoj dvorani, ili onome što je taj prostor nekada predstavljao, bez grijanja, u tankoj bijeloj koncertnoj haljini.
Publika je bila tiha, dostojanstvena, došli su slušati Bacha i Mozarta, usprkos hladnoći, magli, i nedostatku osnovnog komfora. Svi su bili toplo odjeveni, odbila sam šal kojega su mi ponudili. To je bio probni koncert, u dogovoru s ravnateljicom Ružom Marić. Obje smo tada gledale u budućnost, i više nego dovoljno grijala me samo jedna zamisao; u ovome ranjenome dvorcu ćemo imati festival!
Slijedilo je dvadeset godina Vukovarskog festivala komorne glazbe, kako smo ga nazvali, imali smo stotine koncerata, ali ovaj mi je najdraži. Njega, i tu moju, vukovarsku publiku, nosila sam svuda svirajući po svijetu.
Naletjela sam na jednu zanimljivu pričicu o tvojim koncertima. Naime, svirala si u sportskoj dvorani Remetinečkog zatvora. O čemu se radi? Kakva su publika bili remetinečki dečki?
Moj dragi prijatelj Marko radio je tada u pravosudnom sustavu. Maštovit kao uvijek, pitao me što mislim o Božićnom koncertu u zatvoru Zagreb. Odgovorila sam da nije normalan, ali da nemam namjeru odbiti nešto toliko ludo i uzbudljivo. S tadašnjim upraviteljem smo dogovorili koncert u sportskoj dvorani zatvora. „Sitni“ problemi poput nedostatka koncertnog klavira bili su trenutno riješeni razumijevanjem tadašnjeg dekana Muzičke akademije. Kada sam kolegama i prijateljima spomenula naše koncertne namjere, rekli su: “Pa nećeš valjda to raditi bez nas!“
Nas četvero, Marko, pijanist Aljoša, Petra sopranistica i ja, našli smo se usred čuvanog zatvora, pred publikom od stotinu osuđenika i pratnje pravosudnih policajaca, s koncertnim crnim klavirom. Bili smo spremni na apsolutno sve, samo ne na ono što nam se dogodilo; u tih 70 minuta koncerta, čuo se samo otkucaj satova. Nitko se nije sjetio nakašljati. Na kraju smo zapravo plakali. Taj koncert smo kasnije ponovili i u kaznioni u Požegi. Zanimljivo je, da su se na tom koncertu dvoje osuđenika ugledali iz daljine, zaljubili se, pisali jedno drugome, pa su imali i zatvorsko vjenčanje.
Sljedećih pet godina radila sam “ pro bono“ u obje institucije. Uvježbavali smo zbor za svete mise. Imali smo misiju uvjeriti dečke da mogu dosta toga postići radom i vjerom u uspjeh. Svatko je mogao biti član zbora, nismo održavali audicije. Nakon godinu dana, već su pjevali mise na pet jezika, a vrhunac je bila latinska misa. Sve doživljeno u tom zatvorenom krugu, dostojno je filma i romana.
Jedno istraživanje, čiji su rezultati objavljeni u časopisu American Medical Association Network Open, kažu glazba pozitivno djeluje na mentalno zdravlje. Štoviše, njezin utjecaj zapravo je jednak rezultatu koji se postiže vježbanjem. Koliko je po tebi glazba važna za mentalno zdravlje općenito i u, primjerice, rehabilitaciji, budući da si svirala?
Glazba je u zatvoru značila mir i tišinu. Puno puta smo ispratili dečke na slobodu i čuli divne riječi: „Od sad samo pošteno!“ Glazba je, ako ju se pravilno odabere i distribuira slušatelju, moćan lijek. Što se tiče svakodnevnih zvukova, nesretna sam većinom onih koje slušam i čujem, i koji su nam svima nametnuti, a da toga uopće nismo svjesni.
Radio u autu, u stanu, bučne reklame, glazba u restoranu, bistrou. Do trenutka kada shvatimo da to ne želimo slušati, ili da smo nervozni, rastrojeni, nedefinirani, već smo postali podanici buke, i nedvojbeno, izvrsni kandidati za razne vrste psihoza.
Slušanje i odabir glazbe je mentalna higijena svakoga od nas. Da, glazba liječi, ali ne svaka glazba.
Na kraju, reci našim čitateljicama – zašto je važno uvesti glazbu u djetetov život?
Bila sam prisutna na krstitkama u vrlo pobožnoj župi. Ponašanje kumova i roditelja obećavalo je katastrofu. Svećenik je s razlogom bio izvan sebe. Dijete je bilo pod stresom, plakalo je bez prestanka. Tada je časna sestra zasvirala orgulje . Plač je nakon par sekundi prestao. Časna sestra je prestala svirati, dijete je zaplakalo. Koliko god bilo naporno slušati ovaj duel, naučila sam: dijete prepoznaje kvalitetan zvuk, on ga umiruje. Danas većina roditelja sluša samo ono na što su naviknuti, isto to serviraju i ranjivoj djeci. I njima moramo dati mogućnost izbora. Nerijetko su upravo oni slušatelji istančanijeg ukusa od odraslih!
Jednom sam bila dijete. U sjećanju mi je spontanost, neopterećenost, povezanost s nestvarnim. Smatram da te osobine treba njegovati i čuvati tijekom cijeloga života. Djeca koja se makar nekoliko godina bave glazbom, pokazuju fantastične rezultate u koncentraciji. Sviranjem se razvijaju motorne sposobnosti djeteta, kod nas pijanista posebno, zbog ravnopravnog rada ruku. Radne navike i samostalnost učenja ne treba posebno naglašavati.
Nerijetko mali svirači nastave školovanje na najvećim svjetskim sveučilištima, i postanu vrhunski znanstvenici. Kako? Čitanje nota u nekoliko ključeva je već samo po sebi rješavanje koda, formule. Trebamo se zapitati, zašto je Einstein gotovo svakodnevno svirao violinu, zašto kirurzi tijekom operacija slušaju Mozarta, zašto je Papa Benedict svirao Bacha na klaviru, zašto je Tesla slušao klasičnu glazbu. Bavljenje notnim zapisima znači i rješavanje problema u nepoznatoj situaciji. Danas, kada se sustavno i opravdano žalimo na mlađe generacije, kojima je srednje ime Nesamostalnost i Ovisnost o Roditeljima, trebam li dalje?
