Dolazi vrijeme kada možete biti sve što poželite. Sve što ste oduvijek htjeli biti. San vašeg djetinjstva. Vaša privatna bajka. Vrijeme maškara i karnevala. Koliko podneblja, toliko i običaja.
Sjećam se svoga djetinjstva. Tog uzbuđenog iščekivanja maškara. Pokojna baka je uvijek ispekla brdo krafni i kupila par kila bombona, kako bi imala za svu djecu koja dođu pozvoniti na vrata. Nekada se za te bombone trebalo i malo potruditi. Danas vam čopor klinaca pozvoni na vrata, dreknu „MAŠKARE!!!“ i pruže ruke u nadi da im nećete dati bombone, nego bar kovanice s medvjedićem. Ako im udijelite bombone, nezadovoljno zafrknu nosićima i pogledaju vas ispod oka, kao ono „pa toga imamo i doma, dajte nam novaca da kupimo čega nemamo“. Mi smo kao djeca danima smišljali pjesme, koreografiju, kostime i opći dojam. Sastajali se kod nekoga, pa satima vježbali. Imali smo čak i dogovor da tko „fula“ pjesmicu, dobije manje bombona. Mame, bake, tete, susjede, same su šivale kostime.
Nije kostima bilo za kupiti u svakom trgovačkom centu. Nije ni bilo trgovačkih centara. Tada je smisao maškara bio da sami kreirate svoj željeni identitet i taj dan unesete svog sebe u taj lik. Na dan maškara, napetost je bila na vrhuncu. Pomno se birala šminka, mame su na stol izbacile sve što su imale iz svojih kozmetičkih torbica. Ruževe, sjenila, olovke za oči, maskare. Tada nije bilo ni raznoraznih, šarenih perika. Duge kose su nam bile hulahupke ispletene u pletenice. Krila su pomno rađena od kartona. Ako smo htjele baš prave maske da nam nitko ne vidi lica, onda smo kaširali balone.
I danas se sjećam kako smo napuhavali balone, radili smjesu od vode i brašna i lijepili s tom smjesom razderani novinski papir po napuhanom balonu. Moja mama je bila tajnica, pa je iz ureda obično donijela predivan, sjajni, bijeli papir, koji je bio odličan za kasnije bojanje maske. Sutradan, kada se smjesa osušila i stvrdnula, prerezali bi na pola tako oblijepljen balon i dobili bismo kalupe za dvije maske. Samo smo izrezali oči i usta i bojali ih kako želimo i u što god želimo. Sve to, činilo je maškare puno važnijima nego što nam se to danas čini. Barem nama odraslima.
Djeca i dalje vole maškare, no nekako se onaj pravi duh fašnika, ipak s vremenom pogubio. Kako moja mama i nije neka vrsna krojačica, obično sam nosila njene haljine i bila vila, princeza, Snjeguljica, Matovilka, Pepeljuga. San svake djevojčice. Čak i danas. Možda su imena malo popularnija kao recimo Ana i Elsa, no i dalje djevojčice jedva čekaju dan kada će biti princeze ili vile. Znam koliko to mojoj nećakinji znači. No ona je dobila Elsu u kompletu, kupljenu u trgovačkom centru. Haljinu, tijaru, plašt, pa čak i rukavice. Naravno da bez obzira na to što će puna sebe kucati na vrata svih susjeda, nije osjetila onu pravu radost maškara u potpunosti.
Majka sam dvojice sad već odraslih momaka i jednog malenog jednogodišnjaka. Kada su moji stariji dječaci željeli u maškare, zaista mi nije bilo svejedno. Danas nikada ne znate tko će vam otvoriti vrata. Kakve će biti volje. Razumije li koliko je djeci taj dan bitan. Hoće li urlati na tu djecu, jer su ga umornog od posla digla iz udobne fotelje. Hoće li poželjeti kojem istegnuti uši.
Nekada ste bez straha djecu puštali po cijeloj ulici, po cijelom kvartu. Možda zbog onoga što sam spomenula na početku. Ipak je to nekada bilo drugačije. Ona koreografija. Osjećaj da su se djeca ipak oko toga trudila. Da nisu samo nakačila masku na glavu i pružila ruku sa skrivenim tekstom „daj pare!“ Nakon pomno osmišljene kostimografije i koreografije, našim susjedima je uvijek bilo teško pogoditi tko se krije iza tih maski. Bar smo mi tako mislili. Znali smo reći da ako pogode, da nam ne moraju ništa dati. Nikad nisu pogodili. Namjerno, naravno. A pjevali smo ovako nekako: „Danas su maškare, veseli je dan! Dajte nam nešto, il’ istjerajte nas van!“ Uvijek smo dobili nešto. Zaista uvijek. Ako nas netko i nije želio slušati ili gledati, naprosto se pravio da nije kod kuće.
Plijen na stolu
Nakon što smo obišli sve planirano, došao je još jedan vrlo napet trenutak tog dana. Sastajanje kod onoga odakle smo i krenuli i zbrajanje svega što smo iz košarica istresli na stol. Kao glavni arbitri, tada su mama i baka sjele s nama i pravedno raspodijelile sve krafne, naranče, jabuke, bombone, čokoladice i kovanice. Nekada smo i za te kovanice mogli sebi kupiti i neku sitnu igračku. Zaista. Sjećam se da sam ja sebi kupila „Čovječe ne ljuti se“ i toliko sam bila ponosna na to, jer sam ja to zaradila. Svojim trudom. Već kao odrasla, doživjela sam duh maškara i u Gorskom Kotaru. Kod njih je običaj ne odbiti što domaćim ponudi. Na moju žalost, svaka kuća obiluje domaćom rakijom. Nekih dijelova se ne sjećam, pa možda nije najbolji primjer koji sam mogla spomenuti. Ali eto, sjećam se da smo maskirani u gusare krenuli od kuće.
Spomenula sam negdje bit maškara, karnevala, maskenbala. A što je u stvari svrha, bit i smisao maškara? Kako su ljudi uopće došli na tu ideju o maskiranju? To je, u stvari, razdoblje od Nove godine do same korizme. Tada je bilo uvriježeno u narodu da prije nego se krenemo odreći nečega, treba žrtvovati nešto i očistiti se od zla. Neki stari zapisi nam tumače da su se ljudi tada krenuli maskirati kako bi zastrašili demone, zle sile i duhove i otjerali ih od svojih domova i stoke. Da se zaštite od zla. Neki pak govore da su maskenbali krenuli u vrijeme starih Rimljana, kad su se njihove Saturnalije i Januarske kalende odvijale pod maskama. To razdoblje je crkva nazvala svetom dvanaestodnevnicom kako bi njihove, tada „poganske običaje“, humanizirala.
Danas skoro nitko više ni ne razmišlja o tome otkuda i od kada potiču maškare. Tako se i one slave različito, u različitim podnebljima. Po većim gradovima razvili su se masovni karnevali na kojem sudjeluje i nekoliko tisuća ljudi. Prisjetimo se samo onoga najpoznatijega u Riu, pa onda i naših tradicionalnih u Rijeci, Samoboru, Đakovu. Jedna od bitnijih karakteristika svih karnevala je buka. Tako je onaj u Riu popraćen glasnom latinoameričkom muzikom, uz koju se uvijaju prelijepe žene, zamamnih oblina, u prekrasnim, bogato ukrašenim kostimima. Kod nas buku stvaraju zvončari, koji su karakteristični za Istru i Primorje, dok su to u Slavoniji bušari ili mačkare. Kako god, to razdoblje godine svi veselo iščekujemo. Netko zbog toga što napokon može bar na jedan dan biti netko drugi, netko zbog krafni, a netko samo zbog zabavnog druženja.
I za kraj, pozivam sve čitatelje da ne zaborave koliko našoj djeci znači taj dan. Ne budite lijeni, otvorite vrata. Zamolite djecu da otpjevaju nešto. Ako sami ne znaju, podučite ih što su maškare. Darujte ih osmjehom, svježim krafnama, voćem, bombonima, pa i sitnim kovanicama. Ipak je to u današnje doba njihov dan i puno im znači. No potrudite se da shvate da je fašnik samo zabava i da nije uvijek materijalno najbitnije. Tada ćete i vi biti dio tog dana na najispravniji način. Dobri duh vesele maškarade.
Tihana Kunštek