Treća sezona HBO-ove serije Bijeli lotos prikazuje seksualni susret između dva brata, pod utjecajem droga i alkohola. Internet je najprije zgroženo reagirao, a zatim opsesivno analizirao scenu.
Reakcije na Redditu su bile vrlo znakovite. Većini gledatelja nije se svidjelo ono što su vidjeli. Naime, bili su uznemireni, ali i očarani. Jedan korisnik te platforme scenu iz Bijelog lotosa opisao je kao “čudan zaplet koji sam mrzio, ali nisam mogao prestati razmišljati o njemu.” Drugi ju je nazvao “odvratnom, manipulativnom i… iskreno? Genijalnom scenom.”
Prema mišljenju stručnjaka, upravo ta kontradikcija između moralnog gađenja i emocionalne uključenosti je ono što nas i dalje drži prikovanima za ekran.
Lažni incest nije nov, ali se razvija
Prema dr. Justinu Lehmilleru, znanstvenom savjetniku tvrtke We-Vibe i istraživaču na Kinsey institutu, ne postoji nikakav ‘boom’ incestuoznih fantazija u općoj populaciji.
“U svom istraživanju seksualnih fantazija otkrio sam da vrlo mali broj ljudi mašta o seksu među rodbinom,” objašnjava. “Manje od 3% odraslih koje sam anketirao izjavilo je da o tome često fantaziraju.” Zaključak? Ne radi se o porastu želje, već o šoku. “Incest se smatra jednim od najdubljih seksualnih tabua, a kad se zadire u tabu, privlače se naslovnice,” kaže Lehmiller.
Također, dodaje kako je Bijeli lotos poseban jer se ne oslanja na samo jedan tabu, već ih slaže više odjednom. „Ovo nije samo priča o incestu. To je slojevita naracija: tabu na tabu. Istospolni odnos, neravnoteža moći, droga, nejasan pristanak na seksualni odnos, sve to je namjerno osmišljeno da izazove nelagodu. A ta nelagoda je – udica“, kaže.
Je li ovo znak seksualne zasićenosti ili igra na granici?
Na prvu bi se moglo činiti da publika traži “novi fetiš”. No Lehmiller jasno kaže: „Ovo nije zasićenost seksualnošću. Ovo je naracija koja ispituje granice naše tolerancije. Ne radi se o stvarnoj privlačnosti. Radi se o testiranju tabua u kulturi u kojoj nas malo što još može šokirati.”
Bijeli lotos ne prikazuje potisnute fantazije, nego koristi nelagodu kao alat pripovijedanja. Ove priče ne odražavaju ono što želimo, već su osmišljene da nas izbace iz ravnoteže, a koji je onda rezultat? Kulturni trenutak u kojem i najekstremnije seksualne situacije postaju zabava, a publika se pita: “Zašto nisam mogao prestati gledati?”
Zašto ne možemo pogledati dalje?
Naši mozgovi su “programirani” da primijete ono što djeluje zabranjeno, kaže Christine Rafe, stručnjakinja za seks i veze. “Ta napetost između privlačnosti, odbojnosti i znatiželje izaziva kompleksnu emocionalnu reakciju. To ne znači da vas to uzbuđuje. To znači da vaš mozak reagira na nešto novo i emocionalno intenzivno.”
Mnogi gledatelji opisuju osjećaj gadljivosti, ali i nepomičnu fiksaciju. Nije stvar u želji, već u efektu ‘novine’. Naši mozgovi traže ono što prekida rutinu pa čak i ako nas to uznemiruje.
“No s vremenom postajemo desenzitizirani,” upozorava Rafe. “Ono što nam je nekoć bilo ekstremno, može početi djelovati normalno samo zato što je postalo poznato.” Ako vas scena iz Bijelog lotosa drugi put nije šokirala kao prvi, to je vaš mozak koji se prilagođava u realnom vremenu.
Koja je granica između fantazije i namjere?
Rafe ističe da je važno razlikovati fantaziju od stvarne namjere. “Fantazije ne znače nužno da nešto želimo učiniti. One nam često služe kao siguran prostor u kojem mentalno istražujemo moć, tabue ili emocionalnu ranjivost, upravo zato što nisu stvarne.”
Zato se vrijedi zapitati: “Gledam li ovo iz znatiželje? Ili mi to počinje zamjenjivati stvarne emocionalne ili seksualne odnose?” Ako fantazija počne potiskivati vašu empatiju, osjećaj pristanka ili moralna načela, ili ako postane jedini izvor uzbuđenja, Rafe savjetuje da potražite podršku seksualnog terapeuta.
Ipak, za većinu ljudi riječ je tek o prolaznoj znatiželji potaknutoj provokativnim sadržajem, a ne o skrivenoj želji koja čeka da se ostvari.
Što se događa kada šok postane formula za sadržaj?
“Radi se o eskalaciji,” kaže Lehmiller. “Što će ljudi komentirati u ponedjeljak ujutro? Što će biti hit na Redditu? Ovi zapleti nisu stvoreni samo da uznemire, već da zavladaju razgovorom.”
Nazovimo to pravim imenom: ne kulturna refleksija, već strategija, kako bi nas natjerali da gledamo, reagiramo i ponovno kliknemo play. Tabui se prodaju, klikovi se broje, a fauxcest donosi brojke.
Naime, živimo u kulturi u kojoj je sve dostupno, klikabilno i potrošno. I ipak, Bijeli lotos je uspio u nečemu rijetkom, natjerao nas je da zadrhtimo. Zatim da razmislimo. I na kraju, da ponovno pritisnemo play.
Jer danas više nije pitanje što je prihvatljivo. nego što smo spremni tolerirati i ponovno gledati iduće nedjelje navečer.
