Postoji jedna fascinantna pojava na internetu. Napišeš članak o ženama. O njihovim izborima. O njihovom životu. O njihovoj slobodi. I onda se — poput proljetne alergije — pojave muškarci u komentarima da objasne ženama zašto žive pogrešno.
Jer tko bi bolje znao zašto su žene same od čovjeka koji ogorčen sjedi i u komentarima jednako ogorčeno tipka: “Glume budale i misle da se svijet vrti oko njih.”
Hvala vam, gospodine nepoznati — s profilnom slikom iz 2009., bez opisa i s tri javne objave. Bez vas bismo stvarno lutale.
Žena je problem
Zanimljivo je to. Kad muškarac ostane sam, to je faza. Kad žena ostane sama, to je problem. Kad muškarac bira, to je standard. Kad žena bira, to je umišljenost. Kad muškarac ima kriterije, to je samopoštovanje. Kad žena ima kriterije, to je bezobrazluk.
Matematika društva je jednostavna:
- muška selektivnost = karakter
- ženska selektivnost = drskost
I onda se čudimo statistikama. Sve manje brakova, sve manje djece, sve više razvoda.
U 2024. godini bilo je 4.961 pravomoćno razveden brak. Stopa razvedenih brakova, odnosno broj razvedenih brakova na 1.000 stanovnika, iznosila je 1,3. Broj razvedenih brakova na 1.000 sklopljenih brakova iznosio je 288,3.
Najviše razvoda bilo je među parovima koji su u braku proveli — zamislite — između 10 i 14 godina te među onima koji su u braku proveli više od 25 godina.
Tužna istina
Istina je zapravo brutalno jednostavna — sve više žena je solo jer to mogu biti. Ne zato što ne mogu naći partnera. Nego zato što više ne moraju ostati tamo gdje nisu sretne. Nema više ekonomskog ropstva, nema više društvene prisile, nema više “što će selo reći” kao životne strategije.
Prije su žene ostajale jer nisu imale izbor. Danas odlaze jer ga imaju.
U jednom nedavnom razgovoru s prijateljicom postavilo se pitanje: zašto sam sama? Između ostaloga — jer mi se može. Mogu apsolutno sve sama. Platiti stan i režije i početi graditi kuću na parceli koju sam sama kupila. I sve to bez nasljeđa. Kad je mama umrla, sve sam ostavila ocu. Kad je dida umro, sve sam ostavila babi. A kad je baba umrla — oporučno je sve došlo u ruke mog brata i bratića. I neka je!
Jer ja mogu sama.
I tu nastaje panika.
Jer najopasnija žena u povijesti nije bila zavodnica, femme fatale ni kraljica — nego žena koja zna da joj nitko, pa ni muškarac, nije potreban da bi bila sretna. Da bi ostvarila svoje snove, pa i majčinstvo — usput rečeno, postoje klinike u kojima se može zatrudnjeti i bez partnera.
I upravo ta žena najviše smeta onima koji nude najmanje. To je ona koja ne ostaje zbog straha. Ona koja ne pristaje na minimum. Ona koja ne misli da je ljubav projekt spašavanja čovjeka kojeg se, navodno, voli. Ona koja ne misli da je prekid ili razvod osobni poraz — jer istina je, i za razvod je potrebno dvoje. Nije ni ona koja misli da dijete zaslužuje dva nesretna roditelja koji jednako nesretno žive pod istim krovom. Jer, eto — obitelji…
Dijagnoza komentara
Zato su komentari puni tih divnih objašnjenja. Analiza. Dijagnoza. Zaključaka. Jer lakše je objasniti ženu nego raditi na sebi.
Naravno, nisu svi muškarci takvi. Ali zanimljivo je kako se uvijek prvi jave baš oni koji jesu.
Fenomen tih komentara zapravo nije o ženama. Radi se o nesigurnosti. O strahu od promjene pravila igre. O svijetu u kojem žena više nije prisiljena ostati. Jer nekad je brak bio nužnost. Danas je izbor.
A izbor je najopasnija stvar za one koji računaju na tuđu potrebu.
Zato, dragi komentatori, hvala vam. Stvarno. Svaki put kad napišete takvu rečenicu, negdje jedna žena pročita i pomisli: “Ah. Zato sam sama. I dobro je da jesam.”