„Nikada nisam bila ponosna na svoja postignuća. Samo sam osjetila olakšanje.”
Tea Bašić (prije par godina)
Nedavno sam na kavi s prijateljicama spomenula ovu rečenicu. Ne zato što se danas u njoj prepoznajem, nego zato što me podsjetila na razdoblje života u kojem sam se upravo tako osjećala.
I zanimljivo je bilo koliko je njih odmah kimnulo glavom.
Jer dugo sam mislila da je normalno nakon svakog uspjeha osjetiti samo olakšanje.
Položila sam ispit? Dobro, idemo dalje.
Objavljen je članak? U redu, što je sljedeće?
Održala sam predavanje? Super, ali moglo je biti bolje.
Kao da nijedno postignuće nije bilo nešto što zaslužuje slavlje. Samo potvrda da nisam podbacila. Da sam ispunila ono što se od mene očekivalo.
Tek danas vidim koliko je to bio iscrpljujući način života. Jer ako si stalno usmjerena na ono što još treba napraviti, lako zaboraviš primijetiti koliko si već napravila. Uspjesi postaju obveza, a ne razlog za zadovoljstvo.
Zato me ova rečenica toliko dotaknula. Ne zato što opisuje mene danas, nego zato što opisuje verziju mene koju jako dobro poznajem. A sudeći po reakcijama mojih prijateljica, nisam bila jedina.
Na prvi pogled zvuči neobično. Zar nije logično da nakon uspješno završenog projekta, položenog ispita, dobivenog posla ili ostvarenog cilja osjetimo ponos?
Ipak, mnogi ljudi ne osjećaju ponos. Osjećaju samo olakšanje.
Olakšanje da nisu pogriješili. Da nisu podbacili. Da su ispunili očekivanja.
Kada uspjeh postane samo izbjegavanje neuspjeha
Za neke ljude uspjeh nije izvor radosti, nego potvrda da su ovaj put uspjeli izbjeći neuspjeh. Umjesto da zastanu i proslave ono što su postigli, odmah kreću prema sljedećem zadatku.
Psihološki gledano, to se često događa kada vlastitu vrijednost vežemo uz postignuća. Tada svaki uspjeh postaje nešto što se podrazumijeva, dok se svaka pogreška doživljava kao dokaz da nismo dovoljno dobri.
U takvom načinu razmišljanja nema puno prostora za zadovoljstvo. Cilj nije ostvariti nešto vrijedno, nego izbjeći osjećaj srama, kritike ili razočaranja.
Korijeni problema često sežu daleko u prošlost
Neki ljudi odrastaju u okruženju u kojem su dobre ocjene, uspjesi i postignuća bili očekivani, a ne posebno priznati. Pohvala je izostajala jer se uspjeh smatrao normalnim.
Drugi su tijekom godina razvili unutarnjeg kritičara koji ih uvjerava da uvijek mogu više, bolje i brže.
Bez obzira na razlog, rezultat je sličan: uspjeh nikada nije dovoljan da donese osjećaj ponosa. On samo privremeno utišava strah od neuspjeha.
Zašto je važno osjećati ponos?
Iako se riječ „ponos” ponekad povezuje s umišljenošću ili egom, psiholozi razlikuju zdrav, autentičan ponos od grandioznog osjećaja superiornosti.
Autentičan ponos nastaje kada prepoznamo vlastiti trud, učenje i napredak. On ne znači da mislimo kako smo bolji od drugih. Znači da priznajemo sebi da smo nešto postigli.
Istraživanja pokazuju da je upravo takav oblik ponosa povezan s većim životnim zadovoljstvom, većim osjećajem samopouzdanja i boljim mentalnim zdravljem.
Bez njega lako upadamo u začarani krug u kojem stalno jurimo za novim ciljevima, vjerujući da će nas sljedeće postignuće konačno učiniti zadovoljnima.
Kako naučiti stati i priznati sebi uspjeh?
Mnogima je osjećaj ponosa neugodan jer ga nisu navikli osjećati. Lakše im je umanjiti vlastiti uspjeh nego ga prihvatiti.
Može pomoći nekoliko jednostavnih pitanja:
- Što bih rekla prijateljici da je postigla isto što i ja?
- Bih li prije godinu dana bila ponosna na osobu kakva sam danas?
- Zašto mi je lakše priznati tuđi uspjeh nego vlastiti?
Ponekad je dovoljno zastati nekoliko minuta i svjesno priznati sebi da nešto nije nastalo slučajno. Da je iza toga stajao trud, vrijeme, hrabrost ili ustrajnost.
Ne mora svaki uspjeh biti samo još jedna obveza
Ako nakon svakog postignuća osjećate samo olakšanje, možda nije problem u količini uspjeha, nego u načinu na koji ga doživljavate.
Jer koliko god novih ciljeva ostvarili, teško ćete se osjećati ispunjeno ako si nikada ne dopustite osjetiti ponos.
Možda pravo pitanje nije: „Što još moram postići?”
Možda je pitanje: „Kada ću sebi dopustiti priznati koliko sam već postigla?”