Ona je bila drugačija. Tako su joj govorili njeni vršnjaci, njena obitelj, njeni profesori. Govorili su joj da je čudna. Govorili su joj da treba biti kao ostali vršnjaci.
Bila je nesretna
Željela je da ju prihvate, a nije razumjela što im smeta, jer ona ništa nije radila što bi ugrožavalo druge, nikad nije učinila ništa nažao nikome.
Što je loše u tome što voli čitati i nosi sa sobom uvijek neku knjigu? Što je loše u tome što voli šetati uz rijeku? Što je loše u tome što voli trčati bosa po travi? Što je loše u tome što se ne voli šminkati i nositi poznate marke odjeće? Što je loše u tome što ne voli ogovarati? Što je loše u tome što voli slikati? Što je loše u tome što ima svoje mišljenje i slobodno ga izražava? Što je loše u tome što traži smisao i propituje neko pravilo? Što je loše u tome što voli ljetne praznike provoditi kod bake u planini umjesto na moru?
Kada bi nekog pitala bilo koje od ovih pitanja dobivala bi odgovore tipa: pa svi tako rade, to je normalno, to je uobičajeno… Odgovarali su joj bez odgovora.
Strah
Strah se naselio u njenu dušu i rastao je iz dana u dan. Nešto s njom nije u redu.
I zato je odlučila postati dio većine. Počela se šminkati, promijenila stil odijevanja, vodila isprazne razgovore, prikrivala je svoju ljubav za čitanje i slikanje, radila stvari koji rade njeni vršnjaci. Strah je bio još uvijek prisutan, a uz strah se javio i osjećaj dubokog nezadovoljstva, toliko jak da ga je osjećala kao bol u prsima.
Uz strah da nešto nije s njom u redu pojavio se i strah da će biti otkriveno da se pretvara. Naučila je živjeti s tim strahom, smanjivala ga je tako da je zatomila svoje ljubavi prema čitanju i slikanju, uvijek je bila uređena kao za modnu pistu, vodila računa o svim pravilima koji slijede “normalni”.
Odrasla je
Radila normalan posao u normalnoj tvrtki, udala se, imala djecu. Nastojala je biti savršena supruga, majka, zaposlenica, prijateljica. Bila je toliko savršena glumica igrajući sve te uloge da je zaboravila tko je.
Ova priča ima puno završetaka. Vi odaberite koji vam najviše odgovara.
Prvi završetak:
Živjela je igrajući uloge i dočekala duboku starost. Koristila je hrpu lijekova, imala je mnoge bolesti, a strah koji je osjećala u mladosti se vratio. Bila je nezadovoljna i čangrizava, prigovarala, osuđivala sve i svakog. Svađe su bile veliki dio njenog života. Ona je znala najbolje što je dobro za svakog. Kad je njena okolina radila suprotno “dobila” bi neku novu bolest. Bližnji su je voljeli, ali su bili nesretni. Ako su se suprotstavili njenoj volji, očekivala ih je svađa i osjećali su se loše. Ako su radili po svome, osjećali su se loše, osjećali su krivnju, strah. Kako god su se ponašali osjećali su se loše i nisu znali izaći iz te zamke.
Drugi završetak:
U zrelim godinama se razboljela. Ozbiljno. Naišla je na neki članak o povezanosti uma i tijela, o pozitivnim mislima, o tome da se trebamo vratiti sebi i biti to što jesmo. Pomislila je da su to sve gluposti, da ona nema niti vremena, niti novaca za neke tečajeve, niti bi njoj nešto tako pomoglo. Ona najbolje zna da su sve to gluposti. Od kada je bolesna bar je svi puštaju na miru. To je život.
Treći završetak:
U zrelim godinama se razboljela. Ozbiljno. Naišla je na neki članak o povezanosti uma i tijela, o pozitivnim mislima, o tome da se trebamo vratiti sebi i biti to što jesmo. Nakon čitanja, prvo što je uradila je izašla u dvorište svoje kuće, skinula cipele i prošetala bosa. Mekoća trave ju je vratila u mladost, vraćajući onaj osjećaj slobode i treptaje duše, koji joj je vratio osmjeh na lice. Znala je da će ozdraviti samo se treba riješiti nekog smeća iz svog uma. Odlučila je raditi na sebi da bi se vratila sebi.
Autorica Dragana Mladenović
miroras.hr
