Postoji nešto što me već dugo muči. Ne muškarci koji ispod fotografije neke žene napišu prost komentar. O njima se govori, njih se osuđuje i nekako smo prihvatili da su dio internetskog folklora.
Ali žene.
Žene koje odvoje nekoliko minuta svog dana kako bi drugoj ženi napisale da je ružna. Debela. Prestara. Umjetna. Jadna. Umišljena. Nevažna. Žene koje nikada nisu upoznale osobu kojoj pišu, ne znaju kako živi, kroz što prolazi ni koliko se dugo borila da dođe tamo gdje jest, a ipak osjećaju potrebu ostaviti komentar koji neće nikome uljepšati dan. Pa čak ni njoj koja ga piše. Iz takvih komentara izbija neko golemo nezadovoljstvo. I ne vjerujem da ima puno veze sa ženom kojoj je upućen.
Tako sam nedavno, točno tu na She.hr, ispod jednog od članka, pročitala sljedeće: neradnica, glavata, ružnih stopala…
I svaki put kada pročitam nešto slično – pitam se isto. Zašto!? I otkud, pobogu, ta jebena stopala? Koliko ti uopće imaš slobodnog vremena za proučavati nečija stopala?
Zašto?
Da se razumijemo, imam i ja žena koje ću automatski staviti u kategoriju antipatičnih, pa čak i onih koje nikako ne razumijem. Ali uvijek me iznenadi koliko lako zaboravimo da s druge strane ekrana nije samo fotografija, nego čovjek. Čovjek s nekim emocijama.
Dovoljno je otvoriti društvene mreže ili portal. Glumica je dobila bore. Pjevačica se udebljala. Voditeljica je premršava. Influencerica je prepumpala usne. Poduzetnica je sigurno uspjela preko veze. Ako je lijepa, previše se uređuje. Ako nije, zapustila se. Ako je uspješna, umišljena je. Ako nije dovoljno glasna, bezlična je.
Kao da smo odlučile da nijedna žena ne smije jednostavno postojati, a da pritom ne bude predmet procjene.
Psiholozi već godinama govore o socijalnom uspoređivanju. To je onaj trenutak kada tuđi uspjeh, izgled ili život ne promatramo kao nešto što postoji izvan nas, nego kao prijetnju vlastitoj vrijednosti. Ako duboko u sebi nismo zadovoljne sobom, puno je lakše umanjiti drugu osobu nego se suočiti s vlastitim osjećajima. To, naravno, ne znači da je svatko tko napiše ružan komentar nesretan ili da ima nisko samopouzdanje. Ljudi su složeniji od toga.
Ali, teško je ne primijetiti da potreba za ponižavanjem drugih rijetko dolazi iz mira sa samim sobom.
Normalizacija okrutnosti
Možda je najveći problem to što smo normalizirali okrutnost. Komentare poput “vidi na što liči” ili “kako se ova usudila ovako odjenuti” više ni ne doživljavamo kao nasilje. To je, kažu, samo mišljenje. Samo iskrenost. Samo sloboda govora.
Nije.
Sloboda govora nije isto što i potreba da nekoga poniziš. Iskrenost nije izgovor za bezobzirnost. A ni mišljenje ne mora biti izrečeno samo zato što ga imamo.
Ono što posebno boli jest činjenica da su žene stoljećima morale dokazivati da vrijede jednako, da mogu jednako i da zaslužuju jednako. Prošle smo kroz borbe za pravo glasa, obrazovanje, radna mjesta, jednake plaće, pravo da budemo saslušane. Toliko smo toga izborile zajedno, a danas se ponekad čini da ćemo jedna drugu najbrže srušiti upravo komentarom ispod fotografije.
Ne zato što se ne slažemo. Neslaganje je zdravo. Problem nastaje kada drugoj ženi više ne osporavamo mišljenje nego vrijednost.
Snaga anonimnosti
Pitam se kako bi izgledao internet kada bismo barem na trenutak prestale tražiti tuđe nedostatke. Kada bismo drugu ženu promatrale kao inspiraciju, a ne kao prijetnju. Kada bismo prije nego što napišemo komentar zastale i zapitale se bismo li iste riječi izgovorile da ta osoba sjedi preko puta nas.
Imam osjećaj da odgovor već znamo.
Ne bismo.
Jer duboko u sebi ipak razlikujemo hrabrost od anonimnosti.