Život bez djece: Žene koje majčinstvo nose u srcu, a ne u naručju

Lipanj je UNICEF-ov mjesec roditeljstva, vrijeme kada slavimo majčinstvo i očinstvo te dijelimo savjete o odgoju. No, usred svih tih razgovora o roditeljstvu, postoje priče koje rijetko čujemo. Priče žena koje se nalaze u sivoj zoni između želja i stvarnosti života. Zamislite ženu koja svaki mjesec čeka dvije crvene crte na testu trudnoće. Možda je to žena koja je godinama pokušavala zatrudnjeti, prošla kroz bolne postupke, a onda shvatila da joj se san o majčinstvu neće ostvariti. Možda je to žena koja je odgađala roditeljstvo čekajući pravog partnera, stabilnu karijeru ili financijsku sigurnost, a onda je bilo prekasno.

Ili zamislite treću ženu koja je svjesno rekla „ne“ majčinstvu. Možda zato što je odrasla u disfunkcionalnoj obitelji i bojala se da neće biti dobra majka. možda zato što je vidjela kako majčinstvo mijenja žene oko sebe i shvatila da to nije za nju, ili možda zato što je jednostavno osjećala da joj je poziv u životu drugačiji. A sada se pita zašto je društvo osuđuje kao da je počinila zločin, zašto je ljudi gledaju s nerazumijevanjem i pitaju: „Kako možeš ne htjeti djecu?“ kao da je nešto s njom fundamentalno pogrešno.

Ovo su žene koje nose majčinstvo u srcu, ali ga nikad nisu nosile u naručju.

Brojke koje govore

U Hrvatskoj, prema podacima Državnog zavoda za statistiku, jedna od šest žena između 40 i 50 godina nema djece. Ova činjenica postaje još dramatičnija kada shvatimo da je to značajan skok – prije desetak godina bila je to tek jedna od devet žena. Istovremeno se mijenja i sama priroda majčinstva.

Dok su naše majke i bake rađale u ranim dvadesetima, današnje žene postaju majke tek s gotovo 30 godina. Prosječna dob pri prvom porodu je 29,7 godina, a sve majke u prosjeku imaju 31,2 godine kada rode. Ove brojke crtaju jasnu sliku našeg vremena: roditeljstvo se odgađa, drugačije planira, a za sve više žena – jednostavno se nikada ne ostvaruje.

Četiri lica ženskog iskustva

Dr. Jennifer Watling Neal sa Sveučilišta Michigan State, koja se godinama bavi ovom temom, u intervjuu za Američku psihološku udrugu nježno objašnjava složenost ovakvih životnih priča:

„Postoje žene s biomedicinskim preprekama – one koje se bore s neplodnošću ili zdravstvenim problemima. Zatim su tu žene s okolnostima koje predstavljaju prepreke: financijske, partnerske ili karijerne. Treća skupina su žene koje su odgodile roditeljstvo, a četvrta su one koje su svjesno odabrale život bez djece.“

Svaka od ovih skupina nosi svoju jedinstvenu emocionalnu stvarnost, svoja pitanja, svoje neispričane priče.

Kad srce želi, a život ne dopušta

Najdublje emocionalne rane nose žene koje nisu mogle imati djecu zbog medicinskih razloga. Istraživanja objavljena u časopisu Journal of Marriage and Family otkrivaju bolnu istinu:

„Ono što stvarno ima značaj nisu tuđe želje. Ako je biti majka ono što su željele, očekivale i što je važno za njihov identitet kao žene, tada nedobivanje toga – neimanje djece –stvarno boli.“

Ova bol nije površinska. Ona seže duboko u srž ženskog identiteta, u snove koje su gradile od djetinjstva, u buduće slike sebe koje se nikad neće ostvariti. To je bol koja se ne liječi vremenom, već se s njom uči živjeti.

Teret društvenih očekivanja

U društvu koje je još uvijek tradicionalno, gdje 55 posto muškaraca i 50 posto žena starijih od 15 godina živi u braku, žene bez djece često postaju mete stereotipa da su sebične, usredotočene na karijeru ili da će požaliti svoju odluku.

Koliko duboko ove predrasude pogađaju žene, pokazuju odgovori koje su dale žene bez djece u istraživanju iz 2012. godine:

• „Kada ljudi koje poznajem zatrudne, osjećam tugu.“
• „Kada vidim obitelji s djecom, osjećam se isključeno.“
• „Ne mogu se ne uspoređivati s prijateljicama koje imaju djecu.“
• „Blagdani su mi posebno teški jer nemam djecu.“
• „Obiteljska okupljanja su mi posebno teška jer nemam djecu.“

Majčinski instinkt koji društvo ne prepoznaje

Ono što naše društvo često ne vidi jest da žene bez djece usmjeravaju svoje majčinske instinkte na prekrasne i značajne načine:

• Briga o starijim članovima obitelji: postaju glavne skrbnice roditelja, baka i djedova u njihovim kasnijim godinama.
• Mentorstvo nećacima i nećakinjama: pružaju im posebnu pažnju, podršku i ljubav, često postaju njihove „druge majke“.
• Skrb o djeci prijateljica: postaju „tete po izboru“ koje su uvijek tu za pomoć, čuvanje ili savjet.
• Mentorstvo mladih: dijele svoju mudrost s kolegama i kolegicama, vode ih kroz karijerne izazove i životne prekretnice.
• Kreativnost koju daruju svijetu: „rađaju“ umjetnička djela, projekte, knjige i ideje koje obogaćuju društvo.
• Volontiranje s djecom: rade u domovima, bolnicama i školama, pružajući ljubav djeci koja je trebaju.
• Skrb o životinjama: vode brigu o napuštenim psima, mačkama i drugim životinjama koje trebaju dom.
• Briga o zajednici: angažiraju se u humanitarnim organizacijama, lokalnim inicijativama i društvenim projektima.

Jedna čitateljica The Guardiana u članku „Zašto su žene bez djece laka meta?“ dirljivo svjedoči: „Kao osoba bez djece među troje odrasle braće i sestara, preuzela sam veći dio obveza skrbi za našu stariju majku u njezinim kasnijim godinama… Molim vas, ne pretpostavljajte da žene (ili muškarci) bez djece ne doprinose i ne podržavaju svoje šire obitelji ili društvo.“

Jer na kraju, majčinstvo nije samo rađanje djece – riječ je o tome kako njegujemo, štitimo i volimo. I u tome, sve žene – bez obzira na to imaju li djecu ili ne – mogu izraziti svoje majčinske instinkte na jedinstven i prekrasan način.

Možda je vrijeme da prestanemo pitati žene „Kada ćeš imati dijete?“ i počnemo pitati „Kako možemo podržati tvoj put, kakav god on bio?“