Život u Europi vs. život u Aziji

život u aziji

Nika Bogdanić pravi je avanturist. Ova Zagrepčanka sa svojih je 26 godina već živjela u Italiji, Francuskoj, Izraelu i Njemačkoj, a trenutno gradi svoj život u Aziji, točnije u Kuala Lumpuru, Malezija. Proputovala je gotovo cijelu Europu, dobar dio Azije, stekla nevjerojatno životno iskustvo i puno prijatelja po cijelome svijetu.

Kao životni poziv odabrala je arheologiju, iako se posljednjih mjesec jako dobro snašla u ulozi novinarke, a nedavno je nominirana i za pustolovku godine na Cosmopolitanovom natječaju. Ako ju poznajete znate da nikad ne odustaje, snalažljiva je do bola, priča pet stranih jezika i znate da će ostvariti sve što si naumi.

1. Obišla si zaista puno zemalja i dugo već živiš u inozemstvu. Koji dio svijeta ti je najbolje iskustvo, gdje su ti ljudi i način života najviše “sjeli”?
U smislu putovanja backpacking JI Azijom mi je svakako najbolje iskustvo, no ako bih izabrala zemlju za život to bi bila Italija. Mislim da su oni najsličniji nama po mentalitetu, zemlja je prekrasna, pričam jezik i hrana je mrak – samo što nakon godinu dana u Italiji imaš figuru kao Pavarotti.

2. Trenutno gradiš život u Aziji i tražiš posao. Kakva je situacija s traženjem posla tamo?
U Maleziji je nezaposlenost samo 3%. S obzirom da je Kuala Lumpur “business&nightlife” grad, a nimalo “culture&arts” grad, sve što ima veze s biznisom je traženo. Malajci su poznati po lijenosti, pa biznis vode uglavnom Kinezi i zapadnjaci. Diploma sa zapada tu mnogo znači. No s druge strane vlada podupire zapošljavanje, ali samo Malajaca. U Maleziji žive 3 etničke skupine (Malajci, Kinezi i Indijci) i premda su svi građani Malezije, nemaju svi ista prava. Tu je lakše doći do posla, ali ćete tražeći poluditi jer smo toliko različiti i puno stvari koje smatram neprimjerenima su njima normalne. Npr. u svakom formularu moraš navesti svoju rasu i religiju.

ZA NIKU MOŽETE GLASATI NA SLJEDEĆEM LINKU

3. Imaš li dojam da si strankinja ili se to tamo toliko ne kuži?
Ma kuži se iz aviona, još ja živim u centru grada, u dijelu koji je kao geto. Svaki dan kad odem kupiti vodu 40 Indijaca zuri u mene. Kad sjedim na balkonu imam publiku sa zgrade preko puta (koja izgleda kao iz favele) gdje njih 5 na jednom balkonu zuri u mene, bjelkinju. Ali super mi je da kad hodam po cesti s cimerom, koji je iz Pakistana pa ima istu boju kože kao oni, nitko me se ne usudi pogledati. Kad si stranac plaćaš sve tri puta više nego oni – doktori su za nas puno puno skuplji, svi će te htjeti zeznuti za lovu ili opljačkati jer misle da biti bijelac znači biti bogat.

4. Nominirana si za pustolovku godine. Kako je došlo do toga?
Kako sam surađivala s Cosmopolitanom, jedan dan su mi javili da biraju žene godine i da bi mene nominirali za pustolovku godine. Iskreno, bila sam u šoku, ali veoma počašćena. I kad pročitam što su napisali na linku gdje za mene možete glasati mislim si “Tko je ova cura, fora je!” Ono kad si sav u tome, uopće ti se ne čini da bi to što radiš nekome moglo biti toliko zanimljivo, a kad skužiš da nekome je i da ima ljudi koji zaista čitaju tvoj blog (a nisu tvoja mama) onda se osjećaš kako bih se ja osjećala da mi sad netko donese sarmu u JI aziju – fantastično.

život u aziji

Paphos, Cipar

5. Kako ćeš dalje, koji su ti planovi? Želiš li ostati u Kuala Lumpuru ili bi voljela otići negdje drugdje?
Sad sam skroz u traženju posla jer freelanceanjem nažalost ne uspijevam pokriti troškove. No ne mislim da ću veoma dugo ostati u Kuala Lumpuru. Ja sam više “culture&arts” osoba, tako da mi to ovdje jako fali. S druge strane Kuala Lumpur je odlično geografski pozicioniran, što je odlično za putovanja (8 sati leta do Sidneyja, 7 sati do Tokija). Za život mi je Europa ipak najdraža, ali s obzirom da je skupo putovati iz Europe na takve daleke destinacije, odlučila sam živjeti neko vrijeme na jednom dijelu svijeta, dok ne proputujem sve okolne zemlje.

6. Planiraš li se ikada vratiti u Hrvatsku živjeti?
Uz sve zemlje koje sam proputovala, meni je Hrvatska i dalje najljepša. Obožavam hrvatski jezik, našu klopu, kad odeš s frendovima na cugu uvijek netko okrene rundu (a ne da se moraš raskusurati u lipu). Volim što smo svi glasni, doma se ne osjećam kao luđakinja. Puno puta mi se dogodilo da me ljudi vani čudno gledaju zbog toga što glasno pričam i gestikuliram, pa bi netko samo rekao “Ma ona ti je s Balkana.” Fali mi Hrvatska i voljela bih da se situacija tamo promijeni na bolje za sve nas, jer mislim da mnogo ljudi tamo više ne živi zbog okolnosti a ne želje. Tko ne bi želio našu obalu, puricu z mlincima, Plitvička jezera, štrukle…? Nema takvog.

Zagreb ima hrpu prednosti nad mnogim gradovima u kojima sam bila. Nije skup, dobro je prometno povezan i siguran je. Kad živiš u Zagrebu normalno ti je ići sam iz grada u 5 ujutro doma pješke, ali taj film nećeš gledati ni u Parizu, ni u Londonu, a bome ni u Kuala Lumpuru. Hrvati super pričaju engleski, što puno znači jednom turistu.

7. Što bi savjetovala ljudima koji se odluče na samostalan odlazak u nepoznato?
Nešto što sama sebi govorim, a teško je to primijeniti – “take it easy”, sve će biti onako kako treba biti. Naravno da treba biti oprezan, ali panika je tvoj najveći neprijatelji kad odlaziš sam u nepoznato, zbog čega mnogi ni ne odu. Ovo može zvučati kao klišej, ali super stvari se počnu događati kad izađeš iz svoje “comfort zone”.

8. Što ti najviše fali u Zagrebu?
Nikad nisam mislila da ću ovo reći jer sam veliki pobornik ljeta, ali fale mi godišnja doba! Ovdje je stalno 32°C. Fali mi voziti bicikl, a ono malo biciklističkih traka u Zagrebu je fantastično u usporedbi s nepostojećim biciklističkim trakama u KL. Fali mi klopa, sve bih dala za sarmu. Tu inače imam grupu Balkanaca s kojima se družim i kad netko ide kući pa se vrati u KL, ono što obavezno mora donijeti je kiselo zelje. I sad ću zvučati kao da imam 9 godina i idem u 3.C, ali fale mi obitelj i prijatelji, jako.

život u aziji

Vientiane, Laos