Postoje dani kada imam osjećaj da je cijeli Zagreb postavljen na „fast forward“. Automobili jure, tramvaji kasne, ljudi nervozno mašu rukama kao da će tako natjerati svijet da ide brže. Gužva na cestama, gužva u tramvajima, gužva u trgovinama. A onda shvatiš – nije stvar samo u gradu. Gužva je u nama.
Vozim se u taksiju, svom omiljenom prijevoznom sredstvu. Gledam lica ljudi koji jure okolo. Neki zure u mobitele, drugi nervozno kolutaju očima jer semafor traje sekundu predugo. Svi se guraju, svi se žure – nitko ne diše. Čini se kao da je svatko zarobljen u svom malom oblaku stresa. Njihov se oblak nervozno širi i sudara s oblacima drugih ljudi, stvarajući još jednu oluju.
Pitam svog vozača: je li ta gužva stvarna? Ili smo je mi sami stvorili?
Zagreb u špici je ogledalo nas samih
Čini mi se da nema veće metafore za naše unutarnje stanje od gužve u špici. Automobili stoje na semaforu, vozači nervozno trube, kao da će zvuk trube pomaknuti rijeku automobila. Ljudi u tramvaju ne znaju kamo sa svojim torbama, pa ih zabijaju drugima u rebra. Pogledi puni nestrpljenja. Ruke koje mahnito pretražuju džepove u potrazi za slušalicama – da barem malo pobjegnu.
Tako izgledamo i iznutra. Naše misli, poput automobila u koloni – guraju se, trube, žele stići prije drugih. Osjećaji se sudaraju jedni s drugima, kao ljudi u tramvaju. Nemamo prostora za disati, jer smo sami sebi nagurali previše obaveza, očekivanja i usporedbi.
Kako mudro kaže moj vozač, gužva u Zagrebu samo je refleksija gužve u nama.
Zašto smo stalno u žurbi?
Tko nas to tjera? Je li svijet stvarno toliko ubrzan ili mi sami mislimo da moramo biti svugdje, stići sve i dokazati se svima? Koliko puta smo sebi rekli: „Moram još ovo, moram još ono…“? A zapravo – ne moramo. Samo smo uvjerili sebe da će svijet stati ako mi zastanemo. A neće. Tramvaj će doći, kava će se skuhati, mail će pričekati. Klijent će se smiriti.
No, mi ne znamo čekati. I onda, kada stojimo u gužvi na Slavonskoj, nervoza nije zbog te rijeke automobila – nego zato što smo i iznutra zakrčeni.
Mir kao luksuz ili kao izbor?
Mnogi će reći: „Da, lako je tebi pričati o miru kad radiš od doma.“ Ali upravo zato i govorim – život nikada neće stati. Gužva neće nestati. Zagreb neće preko noći postati pusti grad u kojem tramvaji uvijek dolaze na vrijeme, a vozači ti se smješkaju umjesto da trube. Ljudi neće postati odjednom strpljivi i ljubazni.
Ali ono što se može promijeniti jest naš odgovor na gužvu. Mir nije luksuz rezerviran za vikend na moru ili planini. Mir je izbor koji donosimo svaki dan – hoćemo li dopustiti da nas gužva proždre ili ćemo naći svoj prostor u njoj.
Udahni
Umjesto da nervozno brojiš stanice i psuješ što se netko nagurao, probaj zatvoriti oči i udahnuti. Tamo gdje je buka najveća, tišina je najpotrebnija. Naše misli su kao vrata tramvaja – ne mora svaka osoba ući. Isto vrijedi za vijesti, komentare, poruke. Ako otvoriš vrata svemu, dobit ćeš prepun tramvaj u kojem se ne možeš ni pomaknuti. A to je tvoj um. Pusti unutra samo ono što je stvarno vrijedno.
Ne mora biti veliko, ali mora biti tvoje. Smisli neki ritual kao znak da cijeniš svoj mir jednako kao i sve obaveze. Gužva se smanjuje kad makneš ono što ti ne treba. Šetaj bez mobitela, popij kavu gledajući kroz prozor…
Gužva je stanje uma
Možemo mi živjeti u Zagrebu u najgoroj špici, a opet imati mir. Ili možemo biti na pustom otoku i osjećati unutarnju paniku. Nije stvar u okolnostima, stvar je u nama.
Neću lagati, ni ja nisam pronašla čarobni recept. I dalje se nađem kako ujutro nervozno palim kompjuter i ispijam kavu, umjesto da gledam kroz prozor i uživam u pogledu na drveće. A i drveća ovom gradu kronično nedostaje.
I znam da Zagreb neće postati tiši. Ljudi neće prestati trubiti, a tramvaji se neće magično isprazniti. Ali ono što možemo je prestati trubiti sami sebi.
Gužva je u nama – ali je i mir u nama. Samo je pitanje što biramo.