Prije godinu dana Jutarnji list pokrenuo je videoserijal Reci!, koji daje glas ljudima čije priče često ostaju neispričane. Autorica je Lada Novak Starčević, koja je prvo radila sa snimateljicom Vanesom Pandžić, a od jeseni je s njom Cropixov fotograf Dragan Matić. Serijal donosi iskrene ispovijesti o mentalnom zdravlju, depresiji, visokofunkcionalnom spektru autizma, anoreksiji i drugim izazovima s kojima se svakodnevno susrećemo. Ono što ovaj projekt čini posebno važnim jest siguran prostor za otvorenu ispovijest.
U vremenu kada se svi osjećamo preplavljeno tuđim mišljenjima i komentarima, Reci! pruža priliku da se stvarno sluša, da se razumije i da se pokaže da nitko nije sam u svojim izazovima. Posebna epizoda uključuje i Ladinu nećakinju, čija je osobna priča bila razlog zbog kojeg je Lada prije pet godina počela pisati o području mentalnog zdravlja. Nećakinja je s 11 godina prvi put poželjela umrijeti, prolazila je kroz anoreksiju i dugo nije imala dijagnosticiran autizam. Tijekom tog teškog puta do dijagnoze i potrebne podrške, Lada ju je pratila, pružala joj utjehu i bila uz nju.
Upravo to iskustvo inspiriralo je Ladu da kroz novinarstvo otvara prostor za slične priče i daje glas onima koji ga inače nemaju. Za svoj rad, Lada je dobila nagradu “Životna linija”, koja se dodjeljuje medijskim djelatnicima koji odgovorno izvještavaju o suicidu i najbolje doprinose prevenciji suicida.
Razgovarali smo s Ladom, koja o serijalu kaže: „Posebno sam ponosna što je ovaj video serijal u Jutarnji list postao prostor u kojem svoju intimu može izložiti svatko i ona neće biti iskorištena. Naprotiv. Pomoći će.“
Kako te iskustvo tvoje nećakinje oblikovalo kao novinarku i kao osobu?
Bolest bliskog člana obitelji uvijek oblikuje cijelu obitelj. Kod dobivanja dijagnoze i prvotnog šoka, neugodno me iznenadilo što nema sustavne podrške najbližima. U tom trenutku, roditelji prečesto ostaju sami i sami moraju kopati i tražiti odgovore na svojih stotinu pitanja. Kod mentalnih bolesti, gdje nema konkretnih i jednakih odgovora za svaki slučaj, je još i teže. Psihijatrijska podrška djece i mladih po izlasku s hospitalizacije u najboljem slučaju izgleda kao kontrola kod psihijatra svaka dva tjedna po pola sata, ali u pravilu se radi o tri ili četiri tjedna.
Za to vrijeme obitelji prolaze pakao i silan strah 24 sata dnevno, posebno ako se radi o djeci sa suicidalnim mislima ili sa iskustvom samoozlijeđivanja. Ne postoji magičan lijek koji pacijent dobije i kroz par dana će mu biti bolje, ne postoji magična psihoterapija kojom će se stvari za mjesec-dva vratiti na svoje mjesto… Još dodatno, psihoterapije obitelji moraju sami plaćati. Radi se o oko 50 eura po jednom dolasku. To je vrlo teška situacija ponajviše za oboljelu osobu, ali i za njegove bliske ljude. Budući da sam bila uključena, a opet sam mogla sve vidjeti s malim mentalnim odmakom jer nisam majka nego teta, shvatila sam da se u našem društvu o svemu iznimno malo govori. Ako se i govori, često je sve jako površno.
Zato sam poželjela više razgovarati sa oboljelima, jer oni najbolje znaju prenijeti kako se osjećaju i s čime se nose. Uvijek treba prvo njih pitati jer njihovo iskustvo je ključno za razumijevanje. No, važno je i što više razgovarati sa stručnjacima, posebno onima koji se stalno obrazuju i rade svoj posao u skladu s današnjim vremenom. Jer ni psihijatrija nije ista danas kao prije 30 godina, kao što nisu ni pacijenti niti bolesti s kojima se nose. Jedno od važnih stvari o kojima pasionirano pišem je neurodivergentnost koja osobama donosi mnoge izazove i ako se na vrijeme dijagnosticira može napraviti veliku razliku u njihovim životima. Jer prihvaćanje svojih različitosti je itekako važno za oporavak kod mentalnih bolesti.
Svakako čovjek uz takvo iskustvo postaje puno empatičniji prema drugima koji se bore sa svojim dijagnozama.
Koji ti je trenutak iz snimanja serijala Reci! bio najdirljiviji ili najpoučniji?
Teško je izdvojiti jedan jer je uistinu svaki čovjek osoba za sebe. No, svakako je nadirljivije što se kroz sve priče, a bilo ih je do sad više od 50, uvijek provlači i nada. Većina mojih sugovornika prošla je ili još uvijek prolazi izuzetno teške dijagnoze ili trenutke, ali je svatko iz njih izvukao i nešto dobro i vrijedno, ne samo za sebe nego i za širu zajednicu. Primjerice, razgovarala sam s dvoje roditelja koji su zbog bolesti izgubili svoju djecu, Ivu i Mihaela. I Ivina majka i Mihaelov otac danas pomažu drugima, a uspomena na njihove voljene je i dalje izuzetno živa.
Također, osobe koje imaju mentalne bolesti većinom izražavaju važnost traženja pomoći no mnogi progovaraju i o problemima u našem sustavu. Jedna sugovornica otvoreno je govorila o tome kako je kao maloljetnica umjesto razumijevanja i uključivanja majke u njeno liječenje, na psihijatriji nerijetko dobivala isključivo propisivanje novih lijekova u sve većim dozama, bez objašnjenja. Također, i prilikom otvorenog traženja pomoći, nije uvijek dobivala adekvatnu pomoć za svoje teško stanje. Nedovoljna empatija u nekim situacijama od strane bolničkog sustava, smatram, izuzetno je važna tema kad se govori o mentalnom zdravlju.
Što si naučila slušajući priče drugih ljudi koji se bore s mentalnim izazovima?
Naučila sam da se radi o izuzetno teškim, gotovo nadljudskim situacijama koje prolaze. I o njihovoj hrabrosti. Danas, kad netko onako usput kaže kolokvijalno ‘baš sam depresivan’, baš me to rastuži i pomalo naljuti. Ili još gore kad nakon nekog stresa netko kaže olako ‘spreman sam za Vrapče’. Smeta me nerazumijevanje. Na neki način, oboljeli od mentalnih bolesti kao da često žive dva paralelna života, svoju tešku borbu i sliku koji vide ‘obični’ ljudi. Mislim da bi ljudi trebali puno više razmišljati o drugima i da bi svi trebali puno više stvarno vidjeti i čuti jedni druge. Zato je Reci! važan jer približava ljudima situacije u kojima se sami, na svoju sreću, možda nisu našli.
Kako serijal Reci! može pomoći ljudima koji se možda boje ili ne znaju kako tražiti pomoć?
Lijepo je to rekao Tin Ujević: “Ne boj se, nisi sam. Ima i drugih nego ti koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.” Mnogi žive u svoja četiri zida uvjereni da su lošiji, drugačiji, kompliciraniji, neki se pitaju zašto se baš njima događaju grozne stvari. Zato je prostor u medijima gdje čovjek može vidjeti nekoga sličnog sebi važan. Ako glasno pričamo, naravno, da bi razumjeli, a ne osudili, lančana je reakcija da će se ljudi više otvarati. I imati će više hrabrosti izaći van i potražiti pomoć.
U pravilu, kad nađem neku zanimljivu osobu i pitam ju da mi bude sugovornik, nailazim na prihvaćanje. Do sada me možda jedna osoba odbila. To vam najviše govori o tome da ljudi samo žele da ih netko pita ‘Kako si?’ I onda stvarno sasluša.
Ako ti se sviđa ovaj članak, možda će ti se svidjeti i knjiga autorice članka „Daj da ti nacrtam: Ilustrirani vodič kroz svakodnevne izazove“, dostupna u pretprodaji na web shopu izdavača POETIKA.