U vremenu kada se tolerancija voli isticati kao društvena norma, priznati ovakav stav zvuči kao društveno samoubojstvo. No upravo zato vrijedi ogoliti stvar do kraja: što se zapravo događa u glavi osobe koja kaže “ne želim ga upoznati”?
Je li riječ o čistoj predrasudi ili o nečemu neugodnijem, intimnijem i psihološki složenijem?
Najrašireniji odgovor jest: odgoj, kultura, okolina.
Čudna, drugačija…
Ako si odrastao uz poruke da je homoseksualnost “čudna”, “drugačija” ili “nešto što se ne dira”, onda odbijanje susreta dolazi gotovo automatski, ali to objašnjenje je previše jednostavno i često služi kao zgodan izgovor.
Prava priča počinje tamo gdje prestaju društvene norme, a počinje ljudska psiha.
Jedan od rijetko izgovorenih razloga leži u načinu na koji mnoge žene percipiraju muškarce. Htjele to javno priznati ili ne, često postoji nesvjesna navika da se muškarce u svom okruženju procjenjuje kroz prizmu potencijalnog životnog partnerstva.
Nije to nužno želja, nego refleks: kako izgleda, kakav je, kakva bi bila partnerska dinamika ili seks. U tom procesu, mašta zna odigrati svoju ulogu, pa makar kratko i površno.
U trenutku kada se pojavi privlačan muškarac, koji je istovremeno i gay, ta vizija se „lomi“. On nije potencijalni partner, nije opcija, nije dio tog imaginarija. I upravo tu nastaje čudan osjećaj – ne nužno odbijanja njega kao osobe, nego nelagode, jer se vlastiti način percipiranja muškarca raspada.
Mašta može svašta
Postoji i još neugodniji aspekt, onaj o kojem se gotovo nikad ne govori naglas.
Ljudska mašta nije sterilna. Ponekad, kad se suočiš s idejom dvojice muškaraca u seksualnoj vezi, um može proizvesti slike koje osoba ne želi vidjeti uživo. Ne zato što su za tu osobe šokantne same po sebi, nego zato što izlaze iz okvira na koje je osoba navikla.
Um, jednom potaknut, zna vrtjeti vlastite “filmove”, a ti „filmovi“ mogu biti porno žanra. Tako neki ljudi radije izbjegavaju cijelu situaciju nego da se nose s tom nelagodom. Naravno, postoji i klasičan strah od društvene percepcije. “Što ako me netko vidi?”, “Što ako to nešto znači o meni?”.
U takvom razmišljanju, tuđa seksualnost postaje prijetnja vlastitom identitetu, što je paradoks samo po sebi. Najprovokativnija teza je ova: odbijanje upoznavanja nije uvijek usmjereno prema toj drugoj osobi. Ponekad je to bijeg od vlastitih reakcija, vlastite mašte, vlastitih nesigurnosti.
Lakše je reći “ne želim” nego se zapitati “zašto me to toliko destabilizira?”.
Posljedice?
One su vrlo konkretne.
Prijatelj koji želi podijeliti svoj život s tobom dobiva poruku da postoji granica koju ne želiš prijeći. To nije samo odbijanje jedne osobe to je odbijanje dijela njegovog identiteta. Takve stvari rijetko ostaju bez posljedica: odnosi pucaju, povjerenje slabi, a distanca raste.
Na kraju, pitanje nije zašto nam je neugodno, nego što s tim činimo.
Prijateljstvo ne traži stalnu udobnost, nego spremnost na iskorak.
Ako nam je stalo do prijatelja, onda je važno dati šansu i onome što je dio njegova života. Kao što kaže poslovica: “Tko ima prijatelja, ima blago.”
Autor Obscura Amoris