Tijekom djetinjstva oslanjala se na roditelje, dvojicu starije braće i najbliže prijatelje, ne samo kada joj je trebala pomoć nego i kako bi oblikovala sliku o sebi. Njihova mišljenja, potvrde i reakcije često su određivali kako se osjeća i što misli o vlastitim odlukama.
Gotovo nijednu odluku nije mogla donijeti sama. Stalno je tražila potvrdu i uvjeravanje da je postupila ispravno, što je dodatno poticalo njezinu nesigurnost i ovisnost o ljudima oko nje.
A onda se, kada je zakoračila u odraslu dob, nešto promijenilo.
Umorila se od toga da njezine odluke, intuicija i osjećaj vlastite vrijednosti ovise o drugim ljudima. Željela je otkriti kako izgleda život u kojem sama bira svoje vrijednosti, uvjerenja, ciljeve i snove.
Željela je saznati tko je kada joj nitko drugi ne govori tko bi trebala biti.
Bijeg od ovisnosti u drugu krajnost
U ranim dvadesetima spakirala je stvari iz svoje dječje sobe, pronašla stan dalje od rodnog mjesta i velike obitelji koja je živjela u neposrednoj blizini te započela novi život u sredini u kojoj nije poznavala gotovo nikoga.
Vjerovala je da je napokon spremna biti neovisna.
No privlačnost samostalnosti proizašla je upravo iz njezinih prijašnjih suovisnih odnosa. Čim je osjetila slobodu i sigurnost koju joj je pružao samostalan život, otišla je u suprotnu krajnost.
Umjesto zdrave neovisnosti razvila je hiperneovisnost – uvjerenje da sve mora moći sama, bez ičije pomoći.
Takva je samostalnost postala njezin zaštitni mjehur. Ako joj nitko nije potreban, mislila je, nitko je neće moći povrijediti. Ako izgradi miran život u kojem sve drži pod kontrolom, neće se pretjerano vezati za druge niti će se raspasti ako oni odu.
Počela se izolirati, skrivati probleme s mentalnim zdravljem i odbijati pomoć čak i kada joj je bila potrebna. Ubrzo je shvatila da takav način života nije ni održiv ni zdrav.
Psihologinja Sabrina Romanoff objašnjava da zdrava neovisnost podrazumijeva sposobnost samostalnog funkcioniranja, ali i traženja podrške kada nam je potrebna. Kod hiperneovisnosti, s druge strane, postoji snažan otpor prema primanju pomoći, dok samodostatnost postaje obrambeni mehanizam.
Kada ranjivost počnemo smatrati slabošću
Hiperneovisne osobe često ranjivost doživljavaju kao slabost. I ona je s vremenom razvila upravo takav obrazac.
Kao i svi ljudi, imala je emocionalne potrebe, osobito u bliskim odnosima. Željela je kvalitetno zajedničko vrijeme, komunikaciju, pažnju i osjećaj sigurnosti. Međutim, vjerovala je da je zbog tih želja zahtjevna i „previše potrebita“.
Zato je svoje osjećaje umanjivala, a potrebe prešućivala. Umjesto da otvoreno kaže što joj je važno, prilagođavala se drugim ljudima.
Hiperneovisnost je kod nje bila povezana s pretjeranim osjećajem odgovornosti. Preuzimala je sve na sebe i trudila se da nikome ne bude teret.
Takvo ju je ponašanje udaljilo od same sebe gotovo jednako kao i prijašnja suovisnost. Nekada je očekivala da drugi ispune sve njezine potrebe, a sada se ponašala kao da potrebe uopće nema.
Svoje zanemarivanje nazivala je osobnim rastom.
Problem s hiperneovisnošću jest u tome što je društvo često doživljava kao snagu. Osoba koja sve može sama djeluje sposobno, stabilno i odgovorno. Međutim, iza takvog ponašanja mogu se skrivati strah od bliskosti, nepovjerenje i pokušaj izbjegavanja mogućeg razočaranja.
Njezina samostalnost postala je znak ponosa, ali je istodobno sabotirala mogućnost stvaranja iskrenih i dubokih odnosa.
Odnose je promatrala kao izbor između dvije krajnosti. Ili će ljude potpuno držati podalje ili će im se toliko približiti da će ponovno izgubiti sebe.
Nije znala kako zadržati stabilan osjećaj vlastitog identiteta dok je istodobno bliska s drugom osobom.
Neovisnost nije bila problem – strah jest
Budući da je bila sklona promišljanju vlastitih postupaka, s vremenom je počela analizirati svoje emocionalne obrasce.
Pitala se zašto zanemaruje vlastite potrebe. Zašto bira sebične i nedosljedne partnere koji ih ne mogu prepoznati ili poštovati? Zašto odbija pomoć najbližih ljudi, a zatim im zamjera što nisu uz nju?
Morala je priznati da je ona zajednički nazivnik u svim tim situacijama.
Problem nije bila njezina neovisnost. Problem je bio strah koji ju je pokretao i uvjerenje da će biti sigurna samo dok sve drži pod kontrolom. Vjerovala je da će je usamljenost zaštititi. Mislila je da mora sama preživjeti najteže trenutke i odbaciti svakoga tko bi mogao ugroziti sliku snažne, sigurne i samodostatne žene.
No istinska neovisnost ne proizlazi iz nepovjerenja prema drugima. Ona se temelji na povjerenju u sebe – na spoznaji da će osoba znati postaviti granicu i zaštititi se ako je netko povrijedi ili iznevjeri.
Primiti pomoć ne znači automatski drugoj osobi predati kontrolu nad vlastitim životom.
Kako je ponovno naučila puštati ljude blizu
Uz pomoć terapeuta postupno je počela mijenjati svoje obrasce i ponovno dopuštati ljudima da joj se približe.
Nazvala bi roditelje kada joj je trebao razgovor ili ohrabrenje. Oslonila se na prijatelje dok se oporavljala od prekida veze. Kada su se simptomi opsesivno-kompulzivnog poremećaja vratili, potražila je stručnu pomoć i započela terapiju izlaganjem i prevencijom reakcije, poznatu kao ERP terapija.
Prestala je odgurivati bliskog prijatelja prema kojem je razvila osjećaje i napokon je njihovu odnosu pružila priliku.
Što je više dopuštala drugim ljudima da budu uz nju, a istodobno i sama bila uz njih, osjećala se povezanije i ispunjenije. Shvatila je da potreba za bliskošću nije znak slabosti.
Kako zapravo izgleda zdrava neovisnost?
Ljudi imaju prirodnu potrebu za povezivanjem. Samostalan život može biti važan i osnažujući, ali potpuna emocionalna izolacija rijetko donosi sigurnost kojoj se nadamo.
Zdrava neovisnost ne znači odbijati svaku pomoć, skrivati osjećaje ili uvjeravati sebe da nam nitko nije potreban.
Ona znači znati tko smo i kada smo sami i kada smo povezani s drugima. Znači donositi vlastite odluke, postavljati granice i vjerovati vlastitoj procjeni, ali istodobno imati hrabrosti zatražiti podršku.
Istinska samostalnost uključuje ranjivost. Ona podrazumijeva preuzimanje emocionalnog rizika i dopuštanje drugim ljudima da nam se približe, uz povjerenje da ćemo se moći nositi s ishodom – čak i ako odnos ne završi onako kako smo željeli.
Prava snaga nije u tome da nam nitko nikada ne treba. Snaga je znati da možemo stajati na vlastitim nogama, a ipak prihvatiti pruženu ruku.