Ako ste posljednjih dana na društvenim mrežama naišli na trend „Disneyjeve princeze na terapiji“ (Disney princesses in therapy), vjerojatno ste vidjeli različite psihološke interpretacije najpoznatijih Disneyjevih junakinja. Iako se na prvi pogled čini kao još jedan zabavan internetski trend, ideja zapravo otvara zanimljivo pitanje: što bi se dogodilo kada bismo bajke promatrali kroz psihološku prizmu?
Analiza Disney princeza
I zapravo, ideja nije toliko daleko od onoga što već godinama zanima istraživače. Disneyjeve princeze predmet su brojnih analiza zbog načina na koji prikazuju rodne uloge, odnose, izgled, samopoštovanje i ponašanje. Jedno longitudinalno istraživanje objavljeno u časopisu Child Development, koje je pratilo 198 djece, pokazalo je da je veća uključenost u kulturu Disneyjevih princeza bila povezana s izraženijim rodno stereotipnim ponašanjem godinu dana kasnije.
To, naravno, ne znači da će dijete zbog gledanja Disneyjevih filmova razviti određeni psihološki problem. Kasnija istraživanja pokazuju da odnos prema princezama može imati i pozitivne aspekte, pa je važno biti oprezan s jednostavnim zaključcima. Jedno istraživanje objavljeno 2021. godine, primjerice, nije pronašlo da je rano uključivanje u kulturu princeza povezano s kasnijim prihvaćanjem ženskih rodnih stereotipa, a povezalo ga je s većim tjelesnim samopoštovanjem i manjim prihvaćanjem nekih tradicionalnih normi muškosti.
Drugim riječima, Disneyjeve princeze nisu ni automatski problematične ni automatski bezazlene. Njihove priče mogu biti zanimljiv materijal za razgovor o tome kako djeca, ali i odrasli, razumiju sebe, druge i svijet oko sebe.
Zato ih možemo zamisliti u jednoj sasvim drugačijoj situaciji. Ne na balu, ne u dvorcu i ne u šumi s čarobnim bićima, nego u terapijskoj sobi.
Naravno, važno je naglasiti da izmišljene likove ne možemo stvarno dijagnosticirati. Nije cilj reći da neka princeza „ima“ određeni poremećaj. Psihološka dijagnoza zahtijeva puno više od nekoliko ponašanja koje vidimo u filmu. No njihove priče možemo promatrati kroz psihološku prizmu i pitati se s kojim bi se temama možda susrele na terapiji.
Pepeljuga: „Teško mi je staviti sebe na prvo mjesto.“
Kada bismo Pepeljugu poslali na terapiju, jedna od prvih tema vjerojatno bi bile granice i vlastite potrebe. Godinama je živjela u odnosima u kojima je bila podređena drugima, naviknuta slušati, pomagati i svoje potrebe stavljati na posljednje mjesto. Možda bi joj bilo teško uopće prepoznati što želi, a kamoli to jasno izgovoriti.
U terapiji bi mogla učiti da biti dobra, brižna i dostupna drugima ne znači uvijek zanemarivati sebe. Koliko puta i sami kažemo „može“ kada bismo zapravo htjeli reći „ne“? Koliko često preuzimamo odgovornost za tuđe osjećaje samo zato što ne želimo nekoga razočarati? Pepeljuga bi možda upravo tamo prvi put dobila priliku naučiti da postavljanje granice nije sebičnost.
Ariel: „Promijenila sam se da bih pripadala.“
Arielina priča posebno dobro otvara temu pripadanja i gubitka vlastitog identiteta u pokušaju da budemo prihvaćeni. Toliko želi upoznati drugi svijet da je spremna odreći se vlastitog glasa. Iako je riječ o bajci, metafora je vrlo stvarna.
Koliko se puta prilagodimo društvu, partneru, obitelji ili prijateljima jer se bojimo da takvi kakvi jesmo nećemo biti dovoljno dobri? Počnemo prešućivati mišljenje, mijenjati ponašanje ili skrivati dijelove sebe. Ariel bi na terapiji možda otkrila da pripadanje ne bi trebalo zahtijevati da odustanemo od vlastitog glasa.
Bella: „Ne želim živjeti život koji su drugi zamislili za mene.“
Bella bi vjerojatno imala dosta toga za reći o očekivanjima okoline i potrebi da ostanemo vjerni sebi. Ne uklapa se u ono što se od nje očekuje i ne želi pristati na životnu priču koju joj je netko drugi unaprijed napisao.
Na terapiji bi se možda otvorilo pitanje koliko njezinih odluka dolazi iz njezinih stvarnih želja, a koliko iz onoga što bi „trebala“ željeti. To je pitanje s kojim se mnogi susreću puno češće nego što mislimo: Tko sam ja kada maknem očekivanja roditelja, partnera, društva i svih drugih ljudi oko sebe?
Elsa: „Godinama sam pokušavala kontrolirati ono što osjećam.“
Elsa bi definitivno imala temu za nekoliko terapijskih seansi. Njezin najveći problem možda nije u tome što osjeća previše, nego u tome što je vrlo rano naučila da ono što osjeća mora skrivati.
Strah, ljutnja, tuga i ranjivost za nju postaju nešto čega se treba čuvati. Zato se izolira i pokušava sve držati pod kontrolom. A upravo je to jedna od važnih stvari koje možemo naučiti kroz terapiju: emocije ne postaju manje stvarne samo zato što ih pokušavamo potisnuti.
Elsin bi terapijski proces zato možda bio manje „kako da prestanem osjećati?“ i više „kako mogu razumjeti ono što osjećam i naučiti s tim živjeti?“
Zlatokosa: „Želim slobodu, ali me strah izaći iz poznatog.“
Zlatokosa je zanimljiv primjer za razgovor o strahu od promjene. Godinama je zatvorena u tornju i, kada napokon dobije priliku izaći, ne osjeća samo sreću. Osjeća i krivnju, strah, uzbuđenje i sumnju.
I upravo zato je njezina priča toliko bliska stvarnom iskustvu. Ponekad možemo jako željeti promjenu i istovremeno je se bojati. Možemo znati da želimo otići, prekinuti odnos, promijeniti posao ili napraviti nešto novo, ali nas svejedno paralizira ono što ne poznajemo.
Zlatokosa bi možda na terapiji učila da strah nije uvijek znak da trebamo odustati. Ponekad je samo znak da ulazimo u nešto što još ne poznajemo.
Mulan: „Što ako nisam dovoljno dobra?“
Mulan bi se vrlo lako mogla naći u razgovoru o samovrijednosti i pritisku da moramo ispuniti tuđa očekivanja. Njezina vrijednost u početku kao da je neprestano povezana s time koliko dobro uspijeva biti ono što se od nje očekuje.
A kada vlastitu vrijednost vežemo uz uspjeh, lako počnemo vjerovati da svaki neuspjeh govori nešto o nama kao osobi. Tada „nisam uspjela“ vrlo brzo postane „nisam dovoljno dobra“.
Mulan bi kroz terapiju možda učila razlikovati vlastitu vrijednost od rezultata koje postiže. Jer ne moramo biti najbolji, najuspješniji ili savršeni da bismo bili vrijedni.
Disneyjeve princeze nisu samo bajke
Zanimljivo je da se psihološki interes za Disneyjeve likove ne odnosi samo na njihove osobnosti. Istraživači su proučavali i način na koji njihovi filmovi prikazuju mentalno zdravlje. Jedna analiza 34 Disneyjeva animirana filma pokazala je da se u čak 85 posto analiziranih filmova pojavljuju verbalne reference na mentalne bolesti, pri čemu su se takve reference često koristile za označavanje ili ismijavanje likova. Autori su upozorili da takvi prikazi mogu utjecati na način na koji djeca razumiju mentalno zdravlje i osobe koje doživljavaju kao psihički bolesne.
Zato je zanimljivo što današnje interpretacije Disneyjevih princeza sve češće pomiču fokus s pitanja „što nije u redu s njom?“ prema pitanju „što joj se dogodilo i što bi joj moglo pomoći?“
To je zapravo vrlo važan pomak i u načinu na koji danas razgovaramo o mentalnom zdravlju.
A što bi sve princeze mogle naučiti na terapiji?
Možda ono što je najzanimljivije u ovom trendu nije pitanje koja bi princeza imala „najviše problema“, nego koliko su njihove priče zapravo slične našima. Jedna se bori s granicama, druga s pripadanjem, treća s očekivanjima, četvrta s potiskivanjem emocija, peta sa strahom od promjene, a šesta s osjećajem da mora dokazati svoju vrijednost.
Istraživanja su pokazala da način na koji djeca doživljavaju Disneyjeve princeze može biti povezan s njihovim stavovima o rodnim ulogama, tijelu i ponašanju, što je jedan od razloga zbog kojih vrijedi o tim pričama razgovarati, a ne ih samo promatrati kao bezazlenu zabavu.
Zapravo, gotovo svaka od njih u nekom trenutku mora napraviti ono što i mi često moramo napraviti: upoznati sebe izvan priče koju su nam drugi napisali.
I možda je upravo zato „Disneyjeve princeze na terapiji“ više od zabavne analize likova. Bajke su se promijenile, ali teme nisu. Iza čarobnih dvoraca i sretnih završetaka i dalje se kriju pitanja koja si ljudi postavljaju svakoga dana: Jesam li dovoljno dobra? Smijem li reći ne? Tko sam ja? Hoće li me drugi prihvatiti ako pokažem tko sam stvarno? Smijem li se predomisliti? I što ako ne mogu sve sama?
Na kraju krajeva, možda bi svaka Disneyjeva princeza iz terapijske sobe izašla s malo drugačijim „sretnim završetkom“. Ne nužno s princem, dvorcem ili čarolijom, nego s boljim razumijevanjem sebe.
A to je možda i jedna od najljepših stvari koju terapija može ponuditi: ne da nam napiše drugačiju priču, nego da nam pomogne shvatiti da imamo pravo sudjelovati u tome kako će ona izgledati.