Ponekad se pitam jesmo li mi danas uopće zaboravili živjeti – ili smo samo toliko zauzeti preživljavanjem i samoživošću da više ni ne primjećujemo koliko smo se udaljili jedni od drugih.
S obzirom na to da sam u nekim srednjim godinama, dat ću si tu slobodu da pokušam povući donekle realnu paralelu između života svojih roditelja i nekog vremena od prije 30-35 godina te ovog vremena sada.
Pretpostavljam da će mnogi sada barem pomisliti: „Ali to je onda bilo neko drugo vrijeme, ne možeš to uspoređivati.“ Točno, bilo je drugo vrijeme, drugi prioriteti, druge važnosti, ali kakvi smo ljudi bili onda, a kakvi smo postali sada, danas?!
Kad su vrata bila širom otvorena
Vrlo se jasno sjećam svojih roditelja koji su neizmjerno puno radili, ali isto tako su se i družili, pomagali drugima. Često se kroz naše dvorište samo izmjenjivala tatina ekipa. Ponekad je to izgledalo kao da živimo na kolodvoru. Jedni dolaze, drugi odlaze, vječito neki šušur…
Tada je to bilo nešto što je nama bilo normalno: uvijek širom otvorena vrata, poneki bićerin rakijice, ćakula i lagano kroz život. I nije to bio način života isključivo moje obitelji. Tako su živjele manje-više sve obitelji oko mene. Ta otvorenost, srčanost, spontanost života bila je nešto što je bilo normalno, drugačije se nije ni znalo.
A što je s danas? Kako mi živimo danas?
Iskreno, ne znam kako bih nazvala život danas. Je li to život ili surovo preživljavanje od danas do sutra, vegetiranje ili borba za vlastitu egzistenciju…
Radilo se nekad – radi se i sada.
Borilo se za život nekad – bori se i sada.
Ali što je s nama ljudima onda i sada?!
Kad je zajedništvo postalo iznimka
Uz sve brige i probleme koje nam nosi svakodnevica, ljudi su se nekad družili, bili otvoreni jedni prema drugima, pomagali si. Bili tu jedni za druge. Nekako kao da se u zraku osjećalo to neko zajedništvo, ljubaznost, empatija – bilo je to nešto dobro među nama ljudima…
Danas… Što je s nama ljudima danas?
Ne mislim da je svugdje isto, ali imam osjećaj da je u većini slučajeva upravo tako da svatko gleda isključivo svoja posla i svoj interes. Kad dođe kući, zatvori svoja vrata. Ako ideš u goste, moraš se najavljivati danima ranije kako bi se posložilo vrijeme koje svima paše – još je i super ako se uspijete posložiti.
Kao da više među ljudima nema one neke spontanosti, kao da smo se svi izolirali jedni od drugih – bježimo. Kad dođemo kući s posla, jedino što želimo jest da nas nitko ne ometa i da imamo vlastiti mir.
Imamo li uopće taj mir?
A i taj mir – imamo li stvarno mir da budemo sami sa sobom u krevetu i gledamo u strop ili ležimo na kauču i drkamo po mobitelu, trujući se uglavnom sasvim nebitnim glupostima i tuđim životima?
Možda je upravo to ono što me najviše muči, nešto o čemu u zadnje vrijeme sve češće razmišljam – ta naša otuđenost i, što je još gore, čini mi se da je s vremenom postala sasvim normalna! Nitko se više i ne čudi, ne zgražava se, ne trudi se mijenjati…
Sasvim je normalno da je svatko u svom stanu, iza svojih vrata, sam sa svojim brigama, svojim malim ekranom i svojim životom.
Nikad povezaniji, a sve udaljeniji
U današnje vrijeme, kada imamo beskonačno puno načina da budemo povezani i dostupni jedni drugima više nego ikada do sada, došlo je do toga da smo realno sve manje povezani jedni s drugima. Ma manje povezani i sa samima sobom, u konačnici.
Na koncu, često se pitam, promatrajući te naše živote, ovo vrijeme sada, život koji iz dana u dan živimo – jesmo li se stvarno toliko udaljili jedni od drugih dok istovremeno zaboravljamo koliko smo zapravo jedni drugima zaista iskreno i stvarno potrebni?!