Kad umre prijateljstvo…
Neki dan, umrlo je jedno prijateljstvo. Nije to obično prijateljstvo, bilo je to jedno veliko i osebujno prijateljstvo.
Neki dan, umrlo je jedno prijateljstvo. Nije to obično prijateljstvo, bilo je to jedno veliko i osebujno prijateljstvo.
Uživam u posljednjim trenucima babljeg ljeta.
Nisam baš neki ljetni tip. Iskreno, nisam nikakav ljetni tip, ali trudim se biti.
Nažalost ili na sreću, više ni sama ne znam što je ispravno - vrijeme će pokazati.
Osam godina pišem, piskaram, bacam svoje misli i istovremeno ih pretačem u redove, jedan ispod drugog.
U nekakvoj fazi života sam kad jedino što mi treba je sigurnost i životni mir.
Razmišljam kako mi ustvari nedostaju one puste i tihe ulice, one ulice bez automobila, bez autobusa bez buke i ispušnih plinova, tu i tamo naletiš samo na nekog biciklistu.
Tada su mi oni koji su imali 40 izgledali turbo staro. Iskreno, tada sam se stvarno bojala i same pomisli kako je to biti u četrdesetima.
Srećom nije ravnica, inače bi bilo strašno dosadno.
Da, prepuno je sjećanja s tobom, prepuno je svega, prepuno je emocija koje nikad neće nestati - zauvijek će ostati tu sa mnom i u meni.