S obzirom na iznenadne, prave ljetne temperature, ovaj vikend službeno sam otvorila sezonu kupanja. Iako more nije ni približno po temperaturi kao što je ljeti, ipak je podnošljivo kupanje, osvježavajuće. More je baš onako taman, da osjetiš da si živ i da imaš krvi u sebi. Čim uđeš u more, cirkulacija proradi kao od šale.
Zadnjih nekoliko godina s kupanjem sve više završavam u kasnoj jeseni, a sve ranije kalendarski počinjem. To je nešto što me strašno raduje, ispunjava i čini me sretnom jer svjesno pomičem svoje granice ugode. Vrlo svjesno izlazim iz zone komfora u koju se svi često uljuljamo, a da ni ne znamo.
Okolina
Eh, okolina, pitao ih za mišljenje ili ne, oni uvijek imaju svoje mišljenje koje moraju izreći na glas. Valjda bi pukli da je drugačije.
Naravno da čim saopćim da sam zaplivala, odmah se krene s epitetima: luđakinja, jesi li normalna, hoćeš dobiti upalu pluća… Koji klinac ti to treba, ja ne bih nikad i sl. Koji mi klinac to sve treba?
Da, jako mi treba jer ono što more čini čovjeku za njegovo fizičko kao i psihičko zdravlje je neprocjenjivo.
Pogotovo ako si tip čovjeka (a ja jesam) koji zazire od svih šarenih bobica koje ti farmacija nudi za svaki klinac. Pogotovo ako si, reklo bi se „malo zaostala osoba“ koja u 21. stoljeću još uvijek vjeruje i liječi svoje tegobe listovima kiselog kupusa, svinjskom masti, uganuća bjelanjkom i zubobolju rakijom – jer tako su radili naši stari. Naravno da je moj mindset kako more liječi baš sve…
Veliko plavetnilo
Nema većeg slobode nego kad zaroniš u veliko plavetnilo. Roniš i plivaš i ne izlaziš jer uživaš, jer se puniš nekom neobičnom i nevidljivom energijom.
Također, nema većeg gušta nego kad izađeš iz mora i zavališ se onako napola pothlađen na suncem ugrijane vrele kamenčiće. Upijaš sunce i svjesno živiš svaki trenutak, proždireš svaki trenutak, ljubomorno ga čuvaš i ne daš od sebe.
Koliko puta tako ležeći na plaži pomislim „eh, ovo je prava sreća – Bože, hvala ti“. Istovremeno razmišljajući ustvari koliko je čovjeku baš malo potrebno za stvarnu sreću. Stvarno malo, a i sreća nam je svima dostupna, besplatna. Tražimo je često na sasvim krivim i vrlo skupim mjestima.
Kad mi kažu da sam luda, ok, možda stvarno nekad i jesam i možda poneka zimska kupanja mi nisu niti trebala, ali ako duša pita – duši treba dati.
Tko je tu lud!?
Isto tako, ne zanima me tko je luđi. Ja koja iskoristim 2-3 sata na plaži, u prirodi, hraneći dušu i tijelo? Ili onaj tko provede 3 sata na kauču gledajući filmove, besmislene serije dok nesvjesno gricka čips i nateže neka zaslađena šarena pića?
Baš, ne znam tko je ovdje luđi.
Odavno sam naučila da se ljude kao i njihove izbore ne sudi, ne komentira. Svatko od nas ima svoj trenutak sreće u kojem uživa. Svatko ima svoje izbore koje donosi kako će provesti dan, vrijeme, život – svjesno ili nesvjesno, ali izbor svatko ima i kad izgleda kao da ga nema.
Što sam starija osjećam da mi sve više godi mir, da mi se sve manje izvana treba za sreću.
Dovoljan mi je komadić mirne plaže, malo mora, debela šuma ili trenuci u masliniku – to je moja sreća. Čak mi i hrane sve manje treba iako sam veliki gurman.
I ne znam do čega je, je li do starosti, zrelosti ili mudrosti?
Ma do čega god da je, uvijek sam za to da duši treba dati ono za čim vapi. Stvarno vapi. Pravo pitanje je, je li uopće uspijemo čuti, osjetiti sami sebe u današnje vrijeme koje je prepuno različitih distrakcija koje nam ne daju da se konektiramo sami sa sobom?!
Mnogim bliskim mi ljudima život prolazi pred nosom, kao onaj pješčani sat – samo procuri, tako brzo, tako nesvjesno, tako površno i nekvalitetno baveći se sasvim krivim stvarima, ganjajući sasvim krive ideale i tražeći sreću na sasvim krivim mjestima ili u posve krivim ljudima.
Gledam ih i često mi ih bude žao, jer nemamo 100 života. Imamo samo ovaj jedan kroz kojeg baš kao da protrčimo, nisi se niti okrenuo, a već imaš 40+, pa odjednom 50+, i sve tako redom…
Vjerojatno, isto tako kad oni gledaju mene pomisle; vidi jadnicu, što nju čini sretnom, komad mora i sunca, kilometarsko hodanje kroz šume i to je to…
Blagoslov
Da, zvuči baš jadno, ali ono što ja dobijem u tim momentima za sebe ne može mi dati niti jedan party do jutra, niti jedne skupe nove cipele i niti jedno zatezanje lica kako u bih se u svojim 40+ borila s gravitacijom i izgledala mlađe.
Napuniti sebe, nahraniti dušu to je ono nešto što ne možeš kupiti novcem. To je ono što nam je svima prijeko potrebno samo smo se izgubili u šumi svega što nam nudi materijalni svijet i ovo divlje vrijeme. Stvarno mi izgleda kao da smo postali kao guske magli tražeći sebe i svoju sreću svugdje a često je nađemo nigdje – a tako nam je tu, ispred nosa ustvari…
