U našim glavama često ‘kraj’ nečeg nosi jedan težak predznak boli, tuge. Često se kraj odnosi na rastanke, odvajanja, razvode, prestanke prijateljstva. Međutim, ne mora kraj nečeg doslovno značiti baš kraj – kraj.
Nekad je kraj neki novi početak, nečeg novog s nekim novim. Ponekad se mora dogoditi kraj jednog odnosa da bi se opet dogodio početak nečeg lijepog i zdravog.
Jednostavno, treba u život unijeti malo svježe krvi.
U ovom momentu gledam svoj život, istovremeno se smijem sama sebi i mrzim se promišljajući koliko sam svog dragocjenog života provela žaleći za nekim ljudima jer je našem odnosu došao kraj. Potrošili smo se, prerasli, nije to više bilo to, prestali smo biti bliski. Umjesto da budemo tim, postavljali smo si noge, postali smo toksični jedni prema drugima. Kraj je bio neizbježan, jedino ispravan i najbolji za sve strane.
Uvijek sam krajeve odnosa teško prihvaćala nadajući se da možemo još nešto napraviti kako bi spasili stvar. Jebeni sam emotivac i kad nekog zavolim onda ga volim baš onako pravo, iskreno i duboko. Škorpionska dobro poznata špranca.
Međutim, kroz godine života i odrastanja naučila sam mirno prihvaćati rastanke, odlaske, napuštanja, ostavljanja.
Ne znam je li do godina ili je do umora od spašavanja nečeg što se spasiti više ne da, sve samo kako bi ublažila bol od rastanaka, dok istovremeno hranim bol ostajanja u nečem lošem.
Čudni smo mi ljudi, nekad kao da uživamo u vlastitoj boli i patnji, kao da ćemo živjeti 200 godina pa si onda nekoliko godina života možemo priuštiti malo boli, pa zrno suza… Patnje.
Ostavljanje kao blagoslov
Zahvaljujući Tebi shvatila sam da je ostavljanje često blagoslov, to shvatiš s odmakom od nekoliko godina. I onda se zahvališ nebu jer si me napustio, jer si otišao. Iako bih tada napravila sve samo da ostaneš. Bogu hvala, bio si uporan na svojoj slobodi. Tada nisam razumjela da je tvoja sloboda ustvari moja sloboda.
Nakon samo nekoliko izmijenjenih riječi od neki dan, kao da mi se dogodila brzinska retrospektiva našeg odnosa, onako u blicevima. Bože koliko je tu bilo ljubavi, koliko teških neizgovorenih riječi jer smo pokušali da nitko nikog ne povrijedi. Međutim, riječi često nisu potrebne, emocije govore više od riječi. Tišina je najbolji odgovor za sve.
Dok smo na brzaka izmjenjivali površna svakodnevna pitanja, kroz glavu su mi se rojila pitanja: zašto sam te voljela?
Tko si Ti ustvari? Ma što sam toliko zavoljela na Tebi, u Tebi?
Uopće ne kužim samu sebe što mi tada bi. Apsolutno nisi moj tip po baš ničemu, a kad si me ostavio mislila sam da ću umrijeti.
Preživjela sam
Zamisli, preživjela sam.
Preživjela sam to ostavljanje, rastanak s tobom i sada, s vremenskim odmakom čudim se i smijem sama sebi na svojoj ludosti.
Pozdravljajući se s Tobom, uz riječi kako ćemo se opet negdje sasvim slučajno srest i popiti neku kavu, sustižu me misli kako je Tvoje ostavljanje bio apsolutni jack pot za mene iako mi je tada bio smak svijeta.
Međutim, kad prestane ona slijepa zaljubljenost i čovjek progleda često vidi ono nešto što nije vidio ili nije želio vidjeti.
Ja nisam puno toga vidjela, trebale su mi godine da skužim, da progledam i da povjerujem.
Sada razumijem da je naš kraj bio blagoslov za mene.
