Šutim ja.
Šuti on.
Ima li nešto gore u odnosu osim šutnje?
Od svih izazova u odnosima mislim da je šutnja najgora. Šutnja daje prostora mozgu za igranje, a mozak k’o mozak, nikad ne ide u one lijepe scenarije. Uvijek ode u ono loše, najgore, crno i nepopravljivo. Rekla bih da je tišina, šutnja između dvoje ljudi nešto grozno, mučno. Kažu da je tišina oblik manipulacije možda i jedan od najgorih.
Neki tvrde da je tišina, šutnja u odnosu oblik pasivne agresije. I da, moguće da su u pravu. Kad god bi mi se u odnosu dogodila tišina, bila bih van sebe, boljelo me je. Nisam znala na čemu sam, gdje sam. Nisam znala kako i kuda dalje kad ne znaš ni gdje si upravo sada.
Samo tišina
Tišine u odnosima koje sam do sada kroz život prošla mogu reći da su mi bile ono nešto najgore. Gore i od svake bolne i izgovorene riječi jer kad ti netko izgovori neku grubu riječ – boli. Naravno da boli, ali bar znaš na čemu si. Bar znaš gdje si s tom osobom – a tišina, što nudi tišina?
Tišina, muk, šutnja ne nude ništa posebno osim poprilično teške boli. One tupe boli, one proklete neizvjesnosti kad ne znaš ni gdje si, ni s kim si, ni jeste li još skupa. Koliko vidim i čujem, danas ljudi sve više bježe od partnera u tišinu, u šutnju… U igru, moguće nesvjesnu ili vrlo svjesnu – manipulaciju.
I pitam se zašto, čemu to tako? Zašto tišinom kažnjavati nekog svog, nekog do kog ti je kao stalo? Nekog kog voliš, kog želiš zadržati u svom životu? Zašto tišinom rješavati probleme, nesuglasice?
Tišinom, šutnjom se ne rješava ništa. Ne dobiva se ništa osim često još većeg udaljavanja, boli koja stvarno iskreno i duboko boli.
Čemu, zašto onda tako?
Nije li jednostavnije reći, izgovoriti, ma koliko god bilo teško ipak nekako smoći snage pa prebaciti preko usta to što imaš, to što te muči – pa zajedno ili sam svatko za sebe naći neko smisleno i zdravo rješenje.
Često nije lako izgovoriti i znam da to ne može svatko, često treba imati bikovska muda za prvo priznati samom sebi da si pogriješio a kamoli smoći snage za pogledati onog svog kog voliš u oči i izgovoriti na glas što te muči, gdje se dogodio nesporazum, gdje je problem – a ako se dogodila tišina između dvoje ljudi evidentno je da problema ima.
Kad bi svatko od nas ponaosob bio svjestan koliko tišina može boljeti i potiho razarati iznutra vjerujem da nikad ili malo kad bi se poslužio tom metodom kažnjavanja nekog. Upravo je to prava riječ – kažnjavanje, jer tišina užasno boli, iscrpljuje, prazni, nudi niz odgovora a ni sam ne znaš koji je pravi, koji je krivi a svi su isto pravi i svi isto krivi u našim glavama.
Tišinom se problemi ne rješavaju. Tišinom, šutnjom se problemi samo gomilaju, potiho se trpaju pod tepih. Svi smo jako dobro kroz život naučili što se događa kad se stvari kroz dugi niz godina stavljaju pod tepih. Taj scenarij s tepihom vjerujem da svi jako dobro znamo, probali smo. Okusili smo, a poneki i tako žive jer ne znanju drugačije, jer im je jednostavnije, jer im je trenutačno lakše…
Možda bi nam svima odnosi bili lakši kad bismo manje šutjeli, a više govorili – a opet, svatko prema svom kapacitetu…
Zato prije nego idući put odabereš šutnju, zastani i zapitaj se:
Ako ti je do te osobe zaista iskreno i duboko stalo… Je li tišina stvarno i jedino ono što želiš ostaviti između vas?