Ako nešto izbjegavam u svakodnevnom životu onda izbjegavam ljude koji se uvijek na nešto i na nekog žale, ništa im ne valja, često tu bude prisutan jedan osjećaj težine, gorčine, ljutnje. To su ljudi kojima su svi krivi za sve. Kriv je život, krivo je vrijeme, političari, kriv je grad u kojem žive, susjedi. Kriva je rodbina, suprug, vrijeme… Sve je krivo i apsolutno ništa ne valja osim njih samih.
Izbjegavam takve ljude a još više takve teme, jer njihovo svjesno ili nesvjesno crnilo sasvim suptilno pređe na mene. Nekad više, nekad manje – ali neki komadić udahnem svakako.
Ne volim tuđa crnila
Ma, ne volim ni svoja crnila i teško se nosim s njima kad isplivaju na površinu. Ali, ona su moja i s njima moram – kako znam i kako umijem. Nekad lakše, nekad teže, nekad ih samo pustim da me prožmu i mlate po meni, u meni.
Što reći o ljudima kojima nikad nitko i ništa ne valja?
Prvo što bih pomislila je da je najbolje ne reći im ništa već ih zaobići u širokom luku pa nek svoja smeća istresaju u nečije tuđe uši. Međutim, često mi takvih ljudi bude žao. Tako puni bijesa, ljutnje, gorčine koračaju kroz život, sipajući mržnju iz sebe, trošeći brojem ograničene dane života na sve ono loše, na sve ono negativno…
A može biti lijepo, može biti ugodno, može biti jednostavno. Potrebno je samo malo pogledati na životne okolnosti iz drugog kuta, trećeg kuta. A, kutova raznih ima, samo ovisi o nama u koji ćemo se postaviti i iz kojeg ćemo promatrati život.
Kad prevrtim film svog života onako polako unazad i pomislim koliko se tu teških stvari odvilo. Imam baš dobre i kvalitetne temelje da budem jedna pošteno nadrkana žena, srednjih godina.
Na sve svoje životne udarce, bez obzira koliko mi bili teški, bolni i za neke sam mislila da ih neću preživjeti – na njima sam zahvalna.
Zvuči suludo, život te mlati, udara, cipelari dok si na podu, najslabiji, a ti si mu zahvalan?
Zahvalnost
Upravo tako. Neizmjerno zahvalna na svim sranjima jer iz tih sranja sam postala životno mudrija, jača, samopouzdanija. Kroz svoja sranja naučila sam razmišljati, snalaziti se, boriti se… Jer, kad si u govnima do grla, nemaš previše izbora, ili toneš ili se koprcaš jer želiš van. Trećeg nema!
Sjećam se svojih besparica – uvijek neki extra troškovi, neplanirani, iznenadni, koliko god da imaš love nikad mi je nije bilo dosta i što sam mogla? Mogla sam sjediti doma i žaliti se kako nemam love a hitno mi treba!? Kako su svi krivi zbog tog mog stanja, OK, i što bi imala od toga? Bi li se nešto riješilo, lova bi pala s neba?
Od plakanja – ništa
Ne, ništa se u životu ne rješava samo od sebe, za svaku reakciju treba poduzeti akciju. Od plakanja, samosažaljenja nema ništa. ‘Ajmo, mala, zasuči rukave i misli što i kako dalje… Razmišljaj, kopaj, bori se – jebote, snalazi se!
I tako u svim poljima života, iz dana u dan, dok ne posložiš životne kockice baš onako kako sam želiš i kako tebi odgovara. Kao i svačijem životu tako i u mom, bilo je svašta, bilo je svega, ponekad sam znala pomisliti u sebi – koji kurac sam sam se uopće jutros probudila?! Ima li kraja ovim sranjima? Ja ovo ne mogu!
Dođu takvi dani, takvi periodi, bolni životni procesi u kojima sami biramo i odlučujemo što ćemo iz njih i nas samih izvući.
Hoćemo li danas biti zajedljiva, čangrizava i nadrkana zanovijetala ili ćemo iz neke ne lijepe i teške situacije pokušati izvući nešto dobro za nas, za naš rast, razvoj i sazrijevanje?!
Uvijek na kraju sve ovisi o nama.
