Dok se vozim u Zagorje kako bih razgovarala s Janjom o njezinom putu poduzetnice, razmišljam o onome što je rekla na SheRULES panelu. Kako je imala osjećaj izgubljenosti i nije znala što će u životu raditi. Znam da postoje žene koje imaju zacrtane ciljeve, koje su od malena znale kako će biti liječnice ili odvjetnice ili novinarke ili glumice…. Ili, samo treba krenuti…
Janja i ja se očito ubrajamo u ove druge, one koje nekako intuitivno prolaze kroz život. Zbog toga sam baš s njom poželjela razgovarati o njezinu poduzetničkom putu.
”Ja sam samo krenula. Samo sam jednog dana došla i rekla: Ja ću otvoriti blog. Uz mamu sam naučila peći kolače i uvijek sam ih voljela peći. Hrana mi je uvijek bila dio života’‘, govori mi Janja Benić kad je pitam kako je odabrala biti Janjolinka. Priznaje i kako dugo nije znala čime će se u životu baviti, dugo se tražila, iskušala u mnogočemu i mijenjala karijere.
„Dugo nisam znala čime se baviti…“
”Nakon srednje ekonomske upisala sam zagrebački Ekonomski fakultet, koji mi se uopće nije svidio. Odslušala sam prvu godinu, nisam dala niti jedan ispit i odlučila otići u inozemstvo. Što sam zamislila, to sam napravila. Otišla sam kroz službeni au pair program u London koji je trajao dvije godine. Na početku sam odlučila biti godinu dana, usavršiti jezik, vidjeti što ću dalje, vratiti se na faks”, priča Janja pa otkriva i kako mama nije bila oduševljena njezinom idejom, ali ju je prijateljica uvjerila kako će to biti dobro za Janju.
Upisala je uvodni tečaj za grafički dizajn na Central Saint Martins, radila kao asistentica produkcije na dokumentarnom filmu o Alan Mooreu, sudjelovala u produkciji tv projekta na castingu plesača, a na kraju upisala i šest mjeseci London School of Public Relations. Dvije godine su postale četiri. Shvatila je da želi bolji posao, no nije imala radnu vizu i na bolji status valjalo joj je čekati još dvije godine. Počela je razmišljati o povratku u Hrvatsku.
Hodočašće Santiago de Compostela
”Kad sam bila na granici hoću li ostati ili se vratiti, dogodila mi se prekretnica. U ljeto sam otišla na hodočašće Santiago de Compostela. Imala sam dva tjedna za hodočašće, jer sam se zbog posla morala vratiti u London, pa smo hodale od Leona do Santiaga, 326 km u 12 dana. Tad mi je nekako prirodno došlo da trebam ići doma, da sam sve što me zanimalo u Londonu – isprobala’‘, otkriva Janja koja na Santiago de Compostela nije otišla s namjerom da nađe odgovor ili rješenje, ali se s time vratila.
U Hrvatsku se vratila u vrijeme krize i svi su se tome čudili. Pola godine nije radila ništa, pa se zaposlila u jednom rejuvenation centru, gdje se uz posao educirala za energetskog terapeuta. Iako nije imala drugi posao, odlučila je otići nakon godinu i pol. Zaposlila se nakon dva mjeseca u Hewlett-Packardu, na recepciji, pa u marketingu i ostala pet godina. Kad je odlučila da tu više ne želi graditi svoju karijeru, otišla je.
Sve što sam radila koristi za ovo što radim danas
”Danas mogu reći da mi sve što sam radila koristi za ovo što radim danas, no točno je da sam cijelo vrijeme bila u potrazi. Baš uvijek sam se tražila. I onda se nekako sve iskristaliziralo kroz blog koji sam pokrenula. Opet bez ikakvog plana i strategije’‘, iskreno govori o svom putu.
Iako je znala da u HP-u više ne želi graditi svoju karijeru, još nije imala ideju za blog pa je počela raditi sa suprugom Vladom na njegovom projektu Career Centar kojeg je upravo u to vrijeme pokretao. Radila je u PR-u i promociji, shvaćala da je to njegov projekt koji on želi graditi, no ona ga nije osjećala ”svojim”. Jednostavno je htjela baš nešto svoje, iako ni sama nije znala da to želi. Ovdje zapravo stižemo na početak Janjolinkine priče i vraćamo se na početak našeg razgovora. U svibnju 2018. godine Janja je pokrenula blog s receptima koje je ‘imala u rukavu’.
„Samo treba krenuti…“
”Jednog dana sam samo krenula. S receptima koje sam znala. Fotografirajući hranu mobitelom. Pa sam shvatila da trebam bolje fotke. Upisala sam tečaj u Fotoklubu Zagreb, kupila bolji fotoaparat. Trebalo je to malo ljepše i stilizirati. I tu sam se educirala što mi je kasnije donijelo i mogućnost da stiliziram reklame za veće produkcije. Opet sam slušala svoj instinkt i išla za onim što osjećam. No bio je i jedan period kad se nije puno toga događalo. Mislila sam da ću na Instagramu početi zarađivati i krenulo je nešto, ali bilo je to nešto malo. Krajem 2019. godine, pred koronu, otvorila sam obrt i dobila neke poticaje, pa me to malo spasilo. No na samom početku kad sam pokrenula blog trebala mi je čak i novčana potpora, jer, gle, moraš živjeti od nečega, a ja ne znam što bih radila i tražim se. Tu je bio Vlado koji bi mi doslovno dao novac da odem u dućan i kupim što mi treba za napraviti kolač”, bez zadrške nastavlja Janja o izazovima s kojima se susretala na svom poduzetničkom putu.
Razmišljala je odustati od svega
Za vrijeme lockdowna razmišljala je odustati od svega, pa je počela uređivati životopis i tražiti posao iako to, priznaje, duboko u sebi nije željela. A onda se dogodila nova prekretnica. Završio je prvi lockdown koji je Janja provela – mijeseći kruh. Kako se tome potpuno posvetila i kako je bila dobra odlučila je organizirati svoju prvu radionicu, radionicu sourdough kruha i sourdough pince.
”Tu sam se počela buditi, moja je kreativnost pronašla svoj put, iako sam noć prije radionice imala noćne more. Sanjala sam da mi se kvas nije aktivirao, pa da mi je izletio van… Bilo je baš stresno. No umirili su me prijateljica i Vlado koji mi je rekao rečenicu koja me katapultirala: Ti ćeš pričati o onome što znaš. A sigurno znaš više od ljudi koji su došli na radionicu o toj temi. I onda sam krenula samo. Samo sam krenula. I bilo je super, bila sam presretna i ispunjena. I zato uvijek i svima kažem kako samo treba krenuti”, sjeća se prve radionice Janja.
Podrška obitelji
Ističe kako su joj podrška, pa i mišljenje drugih na poduzetničkom putu bili iznimno važni. Suprugovu je već spomenula, no bile su tu i mama i sestre koje su uskakale. Sestre bi joj pokupile namirnice gdje treba, mama pravila bučnicu za njezine radionice. I jedna prijateljska podrška dovela ju je ovdje gdje je sad i pomogla da svi znaju za Janjine krafne.
‘‘Kad je Igor Gudac otvarao Broom 44 našli smo se. Rekao mi je kako želi da njegovi prijatelji kontribuiraju u priči Brooma. Znao je što ja radim, a i sama sam mu rekla kako mora probati moje krafne. Onaj dan kad sam njemu i njegovom partneru donijela krafne na probu samo je rekao: Što ja moram napraviti da ovoj proizvod imam kod sebe?”, prepričava Janja još jedan trenutak koji je odredio njezin poduzetnički put.
Vikendom je radila manje količine za Broom 44, najprije 30, pa 50 komada. Ubrzo je došla do 120 komada što je bilo maksimalno što može sama, uz Vladinu svesrdnu podršku, isporučiti. Budila se u četiri, no proizvesti više od toga nije mogla, a potražnja je rasla. Idući korak je bio Proof 33 u kojem se danas prema njezinoj recepturi i uz njezine konzultacije rade krafne, a u ponudi će biti i tartovi i sourdough. Ona je, pak, posvećena radionicama koje radi. Najviše onima u prekrasno uređenoj kuhinji svog doma u Hrvatskom Zagorju.
Savršena (Vladina) kuhinja
”Kupili smo kuću u Zagorju prije više od dvije godine. Ima na njoj još puno posla, no prvo što smo napravili bila je kuhinja koju je Vlado sam napravio iako nije stolar. Smatrao je da će nam tako biti ugodnije živjeti i da ću ja moći krenuti s radionicama. I bio je u pravu. Prvu radionicu u kući imala sam u kolovozu 2022. godine. Zapravo, čak ni kuhinja nije bila do kraja složena, ali sam željela krenuti. I otad nisam stala. Nemam straha od nesigurnosti posla, jer se radeći ovo baš dobro osjećam. Sad su mi radionice fokusirane na sourdough, no možda će me za dvije godine nešto drugo više zanimati, pa ću se u tome profilirati. Plan je napraviti online radionicu, poput masterclassa, ozbiljniju i strukturiraniju, iako se sigurno neće tako zvati. Radit ću s određenim tijestima, prenijeti znanje o održavanju startera, dati praktične savjete. Trenutno mi je fokus na tome”, nastavlja Janja o onome što trenutno radi i planovima za dalje za koje ne misli da su veliki, više da živi prema svojoj intuiciji.
„Sve je sjelo na svoje mjesto…“
”Meni se manifestiralo ono što sam zamišljala, sve moje vizije. Prije nego smo kupili kuću, kad smo živjeli u našem predzadnjem stanu, imala sam viziju o kućici u kojoj ću raditi nešto ovako kao što sad radim. No nisam to znala verbalizirati. Kad smo doselili, sve je sjelo na svoje mjesto. Pronašla sam ono čime se želim baviti, volim to i uživam u radionicama. Pitaju me i kad će kuharica, no ja je trenutno ne osjećam, nisam spremna. Možda će doći možda neće, ne volim pushati stvari nego puštam da sve ide svojim tokom”, otkriva Janja.
Radionice su poludnevne ili cjelodnevne, no kod ljudi koji su početnici u izradi tijesta s prirodnim kvascem bolje prolaze ove poludnevne koje traju 4,5 sati. Najčešće se održavaju subotom od 10h ujutro kad se odmah po dolasku kreće s poslom. Tijesto se mijesi, odmara, za to se vrijeme popije kava uz keksiće koje Janja friške ispeče. Proba se focaccia koju pripremi i radionica završava do pola 3.
London ili Zagorje…
”London je inspiracija, tamo uvijek dobijem nalet nove energije i super mi je taj grad, no zadovoljna sam ovdje. Jutros sam išla s pesekima u šetnju šumom i razmišljala kako osjećam zahvalnost zbog jučerašnje radionice. Volim kad se okupi super ekipa. I sama dam više, pa smo svi zadovoljni na kraju. Osvijestila sam i koliko sam zahvalna na uspjehu s krafnama. Krenula sam ih raditi jer sam željela od super tijesta napraviti super krafnu zbog mog muža koji voli krafne. Svojim komentarima on me poticao, puno sam radila na tijestu i iz toga se izrodila suradnja s Broomom 44, radionice… Ono od čega danas živim, a samo zato što sam željela stvoriti nešto stvarno dobro i da nekome nešto dobro dam”, dodaje Janja.
Usput mi spominje i kako krafne prije ovih svojih uopće nije voljela. I danas su joj draže malo sofisticiranije slastice poput Paris – Bresta ili galettea od prhkog tijesta s viškom startera koji bi se bacio. Sad kad krenu jagode, breskve, borovnice je baš galette sezona. Iako je pokušavam nagovoriti da mi otkrije najveće razočaranje u poslu, ne pada joj ništa napamet. Veli da pamti samo lijepe stvari.
Kako doživljava uspjeh?
‘‘Mislim da sam uspješna, da. Mogu reći da sam uspješna, jer sam sretna i zadovoljna kako smo si posložili stvari. Ne mogu reći da je pustiti da sve ide svojim tokom recept za uspjeh, ali je recept za moj uspjeh i moje zadovoljstvo”, odgovara sigurno.
Na panelu sam joj željela postaviti jedno pitanje, no nisam, pa sad koristim priliku. Pitam je je li razmišljala o tome što će raditi u mirovini?
A mirovina?
”Ima jedan video u kojem stara preslatka Japanka radi gyoze. Vlado i ja se uvijek zafrkavamo kako ću i ja tako u mirovini. Htjela bih što duže raditi ono što volim. Sa svojih 40 godina naučila sam da si mogu stvoriti lijepe stvari i mislim da je ovo samo početak. Ne znam hoću li se cijeli život ovime baviti, no mislim da mogu komotno održavati radionice i u mirovini. Jer je to nešto lijepo”, zaključuje Janja.
Vozeći se prema Zagrebu razmišljam kako nisu važne ni krafne, ni lifestyle, ni uspjeh. Uspjeh je neupitan kad osjetiš poziv i kad tvoji ljudi u tebe vjeruju. Iako nije imala pojma što će i kako, Janja je osluškivala intuiciju i reagirala instinktivno. No najvažnije je da je poslušala sebe. Zvone mi njezine riječi: SAMO TREBA KRENUTI!
ZANIMLJIVOST
JANJA: Ljudi daju ime svom starteru, no moj nema ime, jer može i bez imena živjeti. Nisam ga imenovala prije pet godina kad sam ga napravila, ali lijepo brinem o njemu. Ima svoju kućicu, sourdough home, u kojoj je na određenoj temperaturi u kontroliranim uvjetima. Išao je s nama na roadtrip, na sami zapad Francuske i otok Ile de Ré, pa sam ga hranila i u Njemačkoj, Italiji, Francuskoj… Početkom godine smo zajedno potegnuli na sami jug Hrvatske do Dubrovnika. Bio je to veliki izazov, jer sam u pet dana imala pet radionica u različitim uvjetima. No, starter je uvijek bio spreman i tijesto za foccaciu se svaki put lijepo diglo.
Fotografije privatna arhiva
