Najgore mi je kad svi oko mene, moji bliski i oni manje bliski, znaju što je najbolje za mene i kako ja ili netko drugi mora ili treba postupiti u životu.
Super mi je kad se jadničci trude argumentirano objasniti, rastumačiti, ubiti se od toga da me uvjere kako svi oni znaju bolje nego ja sama (iako imam već zrele godine), jer naravno, ja ne vidim ono što oni vide.
Upravo te, životni lučonoše, često kao da ne razumiju da svatko u životu ima svoj put, naizmjenično posut ružinim laticama ili trnovitim granjem. Iz grešaka učimo, kroz greške rastemo, padamo i dižemo se.
Život je ustvari jedna velika škola, najveća obaveznih protokolarnih škola.
Ponekad u trenucima osobnog prosvjetljenja, retroaktivno sagledam svoj životni put koji je bio baš svakakav – vrlo šaren, dinamičan, sretan a opet na periode izuzetno tužan, često me obuzme osjećaj sreće i zahvalnosti.
Zahvalnosti na svemu, na svim životnim činovima, zahvalnosti na reprizama, na svim pogreškama i rizicima. Zahvalnosti na teško donesenim odlukama prožetim gadnim strahovima (a bilo ih je i to ne malo). Jer glava uvijek radi, uvijek se roje pretpostavke: a što ako bude ovako il’ što ako bude onako – naravno, uvijek s negativnom konotacijom, jer kao da smo programirani uvijek na negativu.
Zašto sam zahvalna na udarcima, na padovima, pogreškama, na boli?
Zato što su upravo ti momenti napravili od mene jednog samopouzdanog čovjeka, koji vjeruje u sebe, jednog životnog motivatora za sve moje bliske ljude, da kad padnu i kad povjeruju da sutra ne postoji, da to sve nije tako, sutra i te kako postoji i nikad nije sve crno bez obzira koliko izgledalo crno.
Često se pogubimo u životnom crnilu tražeći izlaz u boje. Svi i bez iznimke. Nekad potraje duže, nekad kraće, nema veze, bez crnila ne bi cijenili šarenilo. Tako mora.
Često mi bude iskreno žao ponekih prijatelja (iako su već u finim 40+ godinama) kojima su roditelji servirali sve u životu, od stana, posla, novog auta, još jednog stana (za stare dane, za rentu).
Slušajući njihove isprazne priče često imam osjećaj da su jedina briga sami sebi, bez imalo suosjećanja za onog pored sebe. Samoživi i ne navikli na životne nevere, bez iskustva kojim stilom zaplivati kad naiđe životna južina, kad zaroniti a kad isplivati, kad se prepustiti strujama a kad uhvatiti zalet. Pojma nemaju što je pravi duboki život jer nisu nikad niti isplovili iz mirne i sigurne roditeljske luke.
Koliko toga stane u jedan život
Ne znaju što je borba, što znači preživjeti, kako izgleda kad imaš stambeni kredit u švicarcima, kako izgleda biti razveden, ostati sam s malim djetetom, kako je to kad u 50-im gradiš život ispočetka kao da do sada nisi nikad niti živio ili kao da si falio „ceo fudbal“. Bože koliko svega stane u jedan život.
Kad sve ovo nabrajam opet me prožima osjećaj zahvalnosti jer to su toliki životni blagoslovi iz kojih toliko učiš, rasteš, osnažuješ se da često imaš osjećaj da te više ništa u životu ne može sjebati, jer te već svašta po putu sjebalo.
Dapače, kao da onako podbočen čekaš neki novi izazov, gledaš ga u oči i pozivaš ga na dvoboj a u glavi ti je film: a što mi još i ti možeš? Sve sam sjebala do sada, i tebe ću.
Koliko god bili gorki ili slatki, zanimljivi su ti naši životi, iako, osobno preferiram više dozu gorčine, ona mi daje znak da sam živa, da postojim, tjera me na rast, na razmišljanje, na borbu i snalažljivost – tada znam da postojim, da dišem i da živim…
