U vremenu kad su ljudi oko nas sve usamljeniji i otuđeniji, kad sve više ljudi traži nova poznanstva i sklapa prijateljstva preko mreža, raznih aplikacija i već pomalo dosadnih i sumornih izlazaka, postoje oni drugi – oni koji jednostavno žele biti sami.
Oni koji nisu usamljeni, ali žele biti sami, bez pompe, bez cirkusa, bez pratnje, bez partnera.
Oni koji se jako dobro znaju nositi sami sa sobom. Oni kojima ne treba ničije društvo da bi bili sretni, zadovoljni, ispunjeni.
Nekad je okolina takve ljude nazivala pomalo čudnima, neobičnima, introvertima… Vjerujem da ih tako naziva i dan-danas. Ali ljudi k’o ljudi – čim imalo odstupiš od „normalnog” ili nečeg što je društveno prihvatljivo, odmah dobiješ etiketu, pa da si i najbolji na svijetu, sasvim je nebitno.
Samoća kao svjestan izbor
Mnogi moji prijatelji upravo su takvi – sami. Žive bez partnera, putuju svijetom, bave se sobom, sami ratuju, sami boluju. Sami su sebi najbolji prijatelji, a ponekad i najljući neprijatelji. Provuče mi se ponekad misao da su ljudi koji su sami zapravo sami jer su skupo platili nečije društvo – moguće.
Možda su se odlučili na samoću jer kroz život nisu imali dovoljno sreće da pronađu nekoga tko bi im odgovarao, s kim bi se nadopunjavali. A možda je njihova samoća upravo svjestan izbor.
O tome možemo samo nagađati jer nitko od nas ne zna što se krije u glavama onih pored nas.
Jedna sam od onih koje su isto same. Prije podosta godina svojski sam se borila da taj neslavni status promijenim, da ne budem sama, da imam nekog para. Međutim, često je to završavalo kao da juriš vlastitu sjenu. Neuhvatljivo, blizu, a opet tako daleko.
Onda ti onako usput i život diskretno pokoji put podmetne nogu da se sapleteš, skrene ti pažnju s tvoje samoće na sasvim druge stvari. Tada ti tvoja usamljenost, pronalazak partnera i društvo odjednom postanu manje bitne životne stavke.
Kad godine samoće prestanemo brojiti
Koliko god toga često bili nesvjesni, bolna je činjenica da život leti, vrijeme leti. Dok si mlad, nikako da prođe, a kad ugaziš u neke godine, odjednom kao da ti izmiče između prstiju. I koliko god da prste, šaku stišćeš – ne može, vrijeme nađe pukotinu i ide, leti…
Sjednem tako ponekad sama sa sobom i pomislim: pa koliko se to već godina nabralo da sam sama, da soliram? Da nemam nikoga? Hm, kud prije, kako tako dugo? Znam nekad takve misli prebirati po glavi kad radim neku svoju reviziju života…
Da, nabralo se tih godina i godina, ali ne žalim se, dobro je i ovako. I sad kad me pitaju: „Kad ćeš? Dokad misliš tako sama sa sobom?”, odgovor je uvijek isti – ili ću kako treba, želim biti sretna, ispunjena i zadovoljna, ili neću nikako.
Već odavno ne prihvaćam površnosti olako, eto tako, da zadovoljim formu i da ljudima oko sebe začepim usta.
Već previše godina živim sama, previše je dobivenih i ponekih izgubljenih životnih utakmica u mojim nogama da bih se više mučila zbog nekoga.
Kad mi je bilo najteže, bila sam sama
U tim nekim mojim sumornim i teškim životnim trenucima, kad sam bila na koljenima i kad sam zaista iskreno i duboko trebala partnera da mi pruži ruku da se podignem i pridržim, kad sam očajnički vapila za nekim samo da me malo ohrabri – nisam imala nikoga, nisam imala partnera, bila sam posve sama. Nikoga nije bilo pored mene.
Tada mi je ta samoća bila kao prokletstvo. Sada? Sada sam svjesna toga koliko mogu sama, koliko znam sama i koliko mi ne treba partner da me drži za ruku i vodi kroz život – jer to znam i mogu posve sama. Provjereno, potvrđeno i potpisano od života.
Upravo zato više ne podnosim pitanje: „Dokad ćeš tako samovati?”
Dokad?
Ako treba, mogu i zauvijek. Kad mi je bilo loše, bila sam posve sama. Sada, kada mi je dobro, ne želim nikoga tko će mi to moje teško stečeno dobro pokvariti. Taj netko smije ući u moj šareni svijet samo ako mi ga može i želi učiniti još boljim, još ljepšim, još čarobnijim – u protivnom mi zaista ni ne treba. Što će mi?!
A dođeš nekako i u te neke, kako kažu, zrele godine kad ti se više ne da zajebavati ni sa samom sobom, a kamoli s ikim drugim.
Na koncu, ako zagrebemo malo po površini – nisu sve samoće iste. Nije isto biti sam zato što nemaš nikoga i biti sam zato što više ne želiš bilo koga…

