Često sam bila sigurna da je samoća, ne imanje partnera, rezervirano za ljude moje generacije, plus minus koja godina. Dakle, za ljude srednjih godina. Samoća je za ljude koji su razvedeni, introverti. Za ljude koji se više ne druže toliko niti imaju potrebe za ludim izlascima do jutra.
Mislila sam da je samoća često rezervirana za ljude koji su, kako mnogi vole reći – oštećeni (što god to značilo – svi smo mi negdje oštećeni). Za ljude koji su razvedeni pa kroz život, osim svojih trauma, nose sa sobom i svoju djecu. Za one koji su posrnuli nebrojeno puta pa se svaki puta hrabro podigli. Oslabljeni, ranjeni, krvavi ali i dalje nekako teturaju kroz život.
Totalno krivo mišljenje o samoći
Sve se svodi da sam imala skroz krivo mišljenje o samoći.
Nevjerojatno mi je da ljudi svih generacija imaju problema s time da nađu partnera, nije bitno imaš li 20, 30 ili 50 godina – svi su manje više u istom problemu.
Svi moji poznati nemaju partnera. Od poznatih poznati – ni oni nemaju partnera. Upoznaš neke nove ljude i kroz priču shvatiš da su i oni solo, a svi bi htjeli samo jedno – imati nekog i s tim nekim biti sretni. Pored svih tehnikalija u dobu u kojem živimo, pored svih mogućnosti upoznavanja koje su nam servirane na dlanu i samo ih treba uzeti nikad više tužnih samaca nije bilo?
Jesmo li postavili previsoke kriterije pri odabiru partnera?
Jer ipak, budimo realni, emancipacija je napravila svoje i zaista vrlo veliki broj žena koje poznam su vrlo uspješne, obrazovane, situirane, vrlo samostalne i neovisne, a opet isto tako vrlo same i često usamljene… Same liježu, same ustaju i zatrpavaju se obavezama kako ne bi previše razmišljale.
Poznanik, muškarac srednjih godina, priča mi kako je upoznao krasnu ženu. Poklikali se na puno polja, super im je kad su skupa. Međutim, on ne može biti s njom u vezi. Tumači mi razloge prekida – znaš, ona je uspješna, bogata, puno putuje, kaže mi da ne moram brinuti ni o čemu…
Ok, sve super zvuči i pored svega se još i slažete, u čemu je onda problem?
Problem je u tome što se on pored nje ne osjeća kao koristan muškarac..
Wtf?
Ovo mi baš zvuči kao da se nismo mentalno makli iz spiljskog vremena gdje je žena kuhala i čuvala djecu, a On je s toljagom, lukom i strijelom hvatao plijen kako bi prehranio obitelj – i bio koristan.
Česta priča o samoći mojih sredovječnih poznatih je postavljanje apsolutno prevelikih kriterija i nefleksibilnost pri odabiru partnera. Super mi je kad osoba koja ima 40+ postavlja kriterije pri odabiru partnera kao da ima 20+. Te bi ovako, te bi onako, te bi ovog, te bi onog – te na kraju ni sama ne zna što bi i kako bi.
Istovremeno, zaboravljajući biti iskren i realan prema sebi, osvijestiti da imaš godine koje imaš, da imaš svoju životnu priču koju nosiš sa sobom i da ti se krug onog što se nudi poprilično smanjio.
Međutim, vjerojatno nas je moderna psihologija uvjerila u suprotno. Mi možemo sve, imamo sve, možemo imati svakog, zaslužujemo više i bolje, postavljajmo visoke ciljeve… Ok, djelomično se i slažem, ali isto tako zagovaram iskrenost i realnost prije svega.
Odabirati partnera s 20+ i 40+ je apsolutno nespojivo
S 20+ godina svijet je tvoj i sve ti je servirano na dlanu, često trebaš samo ugrabiti.
S 40+ godina, nije ti baš sve servirano na tanjuru. Često nemaš onu životnu uzlaznu putanju jer ili stagniraš ili polako ideš prema dolje, a i ponuda/potražnja je nekako sve slabija i slabija… Odatle samoća!
Fizički izgled uz sve moguće kozmetičke i estetske zahvate više nije kao nekad. Koliko god se trudili uvijek nas negdje oda ona prava godina koju nosimo, ili na vratu, ili na rukama, ali da, proviri odnekud – nema laganja.
Ali bitno je da često u tim nekim zrelim godinama pri odabiru partnera imamo kriterije kao da smo svježi kao jutarnja rosa. Naravno, rasplet se zna – na kraju od svih zahtjeva i prohtjeva ostaneš sam, jadan, nezadovoljan, isfrustriran… Samoća…
Nešto što često znam reći svojim tužnim usamljenim prijateljima je grozno, bolno i zvuči zločesto ali je istinito…
Svi smo mi nekom prekrasni, dok smo nekom drugom sasvim obični i neprimjetni.
Suludi kriteriji
Svi mi trebamo sići sa svog šarenog oblaka gdje smo postavili sulude kriterije pri odabiru partnera kao da smo ne znam tko i što. Ne, nismo ništa posebno. Samo smo obični ljudi sa 100 vrlina i 100 mana koje često ne vidimo na sebi, ali ih jako dobro vidimo na onom drugom. Dok u drugom tražimo savršenstvo, zaboravljamo na to da sami nismo ni blizu toga. Bitno je da onaj drugi zadovolji naše važne kriterije.
I onda kad nakon 100 osoba koje ti uđu u život na svakoj nešto ne valja, od krivog nosa do lošeg karaktera, ostaneš sam, onda se čudiš. Ne znam čemu se čudiš? Čemu samoća!?
Prihvati svoje godine. Prihvati svoj izgled, svoju ponekad tešku narav i loše dane, svoje ludovanje u danima PMS-a, krivi nos i višak kilograma. Prihvati svu svoju nesavršenost. Daj drugom priliku da bude isto tako, samo nesavršen, samo čovjek i vjerujem da bi tada bilo puno manje samih i nesretnih ljudi…
Nadam se…
