Neki dan sam na jednoj društvenoj mreži, u beskonačnom moru onih pametnih i manje pametnih, citata naletjela na ovaj i, moram priznati, da me na čas zaustavio i naveo da malo promislim o njemu. Uopće mi nije dugo trebalo da shvatim da je stari uvaženi gospodin Carl stvarno bio jebeno u pravu napisavši ovo.
Samoća je opasna. Stvara zavisnost. Kad jednom shvatiš koliko mira ima u njoj, ne želiš imati posla s ljudima.
Carl Gustav Jung
Samoća je opasna
Samoća je zaista opasna i zaista stvara ovisnost jednom kad je onako pošteno okusiš i probaš. Ne znam kako kod vas, ali kod mene je upravo tako kako je on napisao, od riječi do riječi. Ništa nema ljepše od samoće, ona nudi prekrasan osjećaj slobode i mira, ali onog pravog, unutarnjeg mira. Često imam te životne faze u kojima volim biti sama sa sobom, jer sam stalno negdje, stalno sam s nekim i stalno nešto moram.
Netko, nešto i moram
Sve to netko, nešto i moram izuzetno energetski iscrpi čovjeka i zato često biram biti sama kako bih se opet konektirala sa sobom i napunila se novom pokretačkom energijom, novim idejama, ciljevima… Nekako kao da sve više postajem svjesna, kao da polako počinjem živjeti u zvjerinjaku i ljudi oko tebe, često nesvjesno i često iz ne loših namjera, te potrgaju, isišu te svojim problemima, pričama, nebitnim i suvišnim temama, glupostima, pretakanju iz šupljeg u prazno…
Čak niti ne razmišljaju kako ćeš se ti osjećati kad te uvlače u neku svoju tešku životnu priču. Jedino im je bitno da sebe oslobode pa i verbalno, apsolutno ne poštujući onog drugog i ne pitajući se li želi li taj pored tebe biti u tvojoj priči. Diskretno se nametnu, kao slučajno, za priču, za rješavanje problema, za odlazak na kavu, za druženje na moru, za bilo što… Doslovno se ušuljaju, nepozvani…
Ograde
Ali, kao što oni sebe pokušavaju diskretno nametnuti, isto tako i ja, bez imalo grižnje savjesti, ogradim sebe i strastveno branim svoj sveti teritorij kraljice samoće, jasno i glasno naglašavajući da mi društvo, u ovom času, apsolutno nije dobrodošlo i da jedino što želim sada je biti sama… Često bude tupih pogleda, bude tu i očitih 100 upitnika iznad glave, pa čak sam neki dan doživjela pitanje jednog prijatelja:
- Kako možeš ići sama na more?
- Kako možeš sama šetati psa?
- Kako sve nešto sama?
Na takva debilna pitanja uvijek odgovaram protupitanjem, jer sam svjesna da je rasprava besmislena i da bi mogla biti nadasve iscrpljujuća:
- Kako ti nikada ne možeš biti sam?
- Zašto za sve što radiš u životu tražiš potvrdu okoline i zašto ti je uvijek potreban netko oko tebe da ti radi društvo?
- Zašto bježiš od samog sebe kad ne možeš biti nikad sam?
Naravno, tada svaka diskusija završi i prije nego je i započela, uz moj unutarnji, diskretan smijeh. Pričajući tako s njim po valjda tisućiti put sam još jednom zastala negdje prebirući po mislima koliko smo svi izvana isti, a iznutra toliko prokleto različiti. Ali, nema veze. Bez obzira na sve različitosti važno je da smo dobro, da se volimo i da se upravo tako različite toleriramo i prihvaćamo…
