Neku večer, poslije treninga, nas tri se žalimo jedna drugoj kako smo nakupile kile. Jasno, ne na strateškim mjestima već svugdje. Grozimo se odvratnog podbratka koji kao da je nastao preko noći, ćaskamo o perimenopauzi i grozimo se onog što nas čeka u menopauzi.
Pomislim, jebote, koliko je često teže biti žena… A još i žena u srednjim godinama kad te počnu šorati hormoni, pa te krenu bolovi u zglobovima. Nakupljanje ‘kila’ kao da se događa preko noći, a skidanje ne ide i ne ide, uz svu muku trud i upornost. Pogotovo ako imaš i genetske predispozicije za biti „komad žene“.
Stari se
Naravno, kako je svima teško prihvatiti da starimo i da više nismo u cvijetu mladosti, iako se u glavi upravo tako osjećaš. Tješiš se onom poznatom – godine samo broj i kako nisu važne. Važan je duh i glava… I onda s tako savršeno složenom i mladolikom slikom o sebi, u jednom krasnom siječanjskom sunčanom danu, uletiš u more (jer duša pita) gdje je temperatura mora nešto ispod 10 stupnjeva, pa se malo osunčaš i razboliš do kraja…
Nema što me nije snašlo. Od bronhitisa, upale sinusa, prehlade do sumanutog kašlja koji nikako da stane danima – i sve to jer i dalje mislim da sam jako mlada. Jesam, mlada sam, ali nisam više tako mlada i nemam više 20. Tijelo više nema 20, već puno više. Nekad to nije bilo tako…
Treningić!?
Naravno da uslijed bolesti nisam niti trenirala, s obzirom na to da sam jedva gledala i disala. Kud da se još sad tako jadna i nikakva borim sa štangom? Nema šanse.
Jučer, nakon samo mjesec dana ne treniranja, odradim trening – jedva. Jedva nekako čučnem sa štangom od 15 kg i osjetim krckanje u zglobovima, bol u križima.
Pomislim, OK, odradi, valjda se nećeš raspasti. Jutros, nema što me ne boli, upale na sve strane kao da sam otrčala maraton, a ne odradila neki treningić. Mogu ga slobodno tako nazvati jer to i je TO s obzirom na to da sam prije čupala s težinama.
Hodajući do posla razmišljam kako sam fizički u k… i kako nekad to stvarno nije bilo tako…
Dalje…
Neku večer zaglavim s društvom na klopi, skupilo nas se. Uz dobru društvo i dobru klopu ide i dobro vino. Jasno, kako drugačije u primorskim krajevima? Popila se tu i koja čašica više, ipak da ne kažem previše – čašica više ljepše zvuči.
Sutradan, prvo za doručak Brufen od 600, pa onda kava. Kroz dan primijeniš sve one metode rekuperacije koje si naučio kroz mladost. J….., tri dana mi je trebalo da dođem k sebi od neprospavane noći, hrane i cuganja te večeri. Nekad to nije bilo tako… Nekad sam iz izlaska dolazila na posao, odradila dan kao da nije ništa ni bilo.
Razmišljam, ako se sada u nekim srednjim godinama osjećam ovako – a vodim vrlo aktivan život, što će biti i kako ću se osjećati za 20-30 godina? Ne mogu da si ne priznam da me hvata jeza…
Izgleda da koliko god mi negirali i opravdavali se „kako su godine samo broj“ i „kako je sve u glavi“, ipak na koncu ima nešto i do godina… Nije isto voziti auto star 2 godine i auto star 20 godina, jer nije isto…
Nije isto!
Tako nekako je i s nama ljudima, nikako fizički nije isto imati 20 i 50 godina, koliko god se mi trudili biti fit, držali do sebe, pazili na sva čuda na koja u tim godinama već debelo moramo paziti. Ipak negdje godina proizvodnje napravi svoje i ne možeš protiv toga. Ne možeš protiv prirode, ne možeš protiv gravitacije…
Mislim da koliko god te one mlade godine tjeraju na življenje života u 5 brzini, na život kao da sutra ne postoji i na uzimanje svega što ti se nudi, u srednjim godinama imam osjećaj da je važniji balans. Ničeg ne previše, a opet ne premalo, već da bude onako – taman…
Svi kažu kako svako vrijeme nosi svoje i kako je svako doba života lijepo za sebe. Jest, djelomično bih se čak i složila, iako, hajdemo biti iskreni prema sebi – sve je lakše kad si mlad. Barem fizički ako ništa drugo…
