Uvijek mi bude zanimljivo kako se po tim ženskim kavama često uzme jedna od neprisutnih prijateljica u usta. Onda se njome ispiru usta, od jednih do drugih. Uh, nekad zna biti baš i gadno i baš dođe do izražaja ona stara da je žena ženi vuk.
Kada ih slušam zna mi proći kroz glavu: “Bože dragi, što li pričaju o meni kad me nema?! Kakav li je to trač o meni!“
Uvijek se nasmijem sama u sebi i zatvorim slučaj s mišlju da ne želim znati. Ustvari, iskreno, uopće me niti ne zanima. Živim svoj život onako kako ja želim i kako meni paše. A, ljudi k’o ljudi, ili te vinu u nebesa ili te dobro zgaze – pogotovo žene!
Tema nad temama
Glavna tema našeg „okruglog stola“ je kako dotična neprisutna ne želi imati dijete, a kamoli djecu. Ne znam zašto se u 21. stoljeću treba čuditi ako netko ne želi imati dijete.
Željeti imati dijete ili ne željeti je sasvim osobna stvar žene i o tome se ne bi trebalo pričati, komentirati, a ni suditi. Čemu trač? Što koga briga, uostalom? Međutim, svakog je sve briga pogotovo ako se tiče tuđeg života.
Nikad mi nije bilo jasno, niti će mi ikad biti jasno, zašto se na žene, koje ne žele imati vlastitu djecu, gleda s čuđenjem? Da ne kažem često i s prezirom, kao da je vrhunac života svake žene realizirati se kao majka.
Zašto sve moramo biti majke?
Apsolutno ne moramo, ako ne želimo i nije to ništa novo. Nije to ništa čudno i ne bi trebalo biti neobično, a još bi manje ta vrlo osobna i intimna tema trebala biti dio raspredanja po kavama i zabadanja nosa u tuđi život.
Ljudi dosta površno shvaćaju život i često im niti ne padne na pamet da zagrebu malo dublje i tako žene, koje ne žene imati djecu, etiketiraju kao vrlo sebičnima.
Zašto tako površno?
Jeste li se ikad zapitali možda je žena, koja je svjesno odlučila da ne želi imati dijete, samo vrlo odgovorna i prema sebi i prema tom djetetu, jer postoji mogućnost raznih obiteljskih bolesti? Svi znamo da teške bolesti često život zapečate.
Dok tako lako osuđujemo, možda dotična iz zdravstvenih razloga ne može imati dijete, a silno ga želi. Možda je lakše u javnost plasirati trač kako ustvari ne želi imati vlastito dijete. Eto, čisto da smanji pitanja i potpitanja okoline, sažaljenja i savjete što sve treba probati.
Okolina zna (naj)bolje!
Kako god i što god, žalosno mi je to da smo, iako živimo u 21. stoljeću gdje smo kao mentalno jako evoluirali, i dalje na razini da često živimo vrlo površno. Jedva čekamo kako ćemo nekom nalijepiti etiketu – kako je ovakav ili onakav. Istovremeno, se ne pitamo zašto se netko tako ponaša? Čime ga je život dotukao? I ako je netko prema nama zao – zašto je zao? Što ga boli da se upravo tako ponaša?
Često me ljuti, ma koliko god smo daleko stigli kao čovječanstvo, izgleda da se nismo mentalno makli od početka. Ili se bar pojedinci nisu pomakli i dalje gledajući na život i ljude vrlo površno, a život, kao i sve ono što ga, je čini sve samo ne površan!
