U posljednje vrijeme, u koje god da društvo uletim, često se provuče priča o novom i obaveznom tromjesečnom služenju vojnog roka.
Kao i uvijek, koja god se novina samo i nagovijesti, uvijek se o tome raspravlja, diskutira, analizira, zauzimaju se strane za i protiv. Kod takvih tema često imam osjećaj kao da nama, malim ljudima, netko odozgo baci kost da se imamo čime zabavljati po kavama.
Vojni rok
Nikako nisam razmišljala o služenju vojnog roka naše mlade, muške populacije s obzirom na to da je tema služenja vojnog roka u mojoj glavi završila negdje raspadom Jugoslavije. Ipak moram priznati da mi je zanimljivo čuti stavove svojih prijatelja, obitelji, poznanika vezano za novo služenje vojnog roka.
Njihova mišljenja nikako ne utječu na moje stavove o služenju vojnog roka koji su vrlo i strogo jasni i transparentni, s obzirom na to da sam i sama majka dječaka. Nema zabune niti krivog mišljenja.
Zanimljivo mi je čuti ove „moje majke“ koje oduševljeno pozdravljaju taj projekt pod izgovorom da će im sinovi konačni postati muškarci, pod izgovorom da žele da im se sinovi tako osamostale, da sazru u usijanim mladim glavama.
Molim? Wtf?
Znači li to da sve ove generacije između zadnjeg vojnog JNA roka i ovog novog ni za što? Znači li to da su ovi jadnici između, ustvari ,hrpa niškoristi muškaraca, izgubljenih slučajeva i maminih sinova?
Pa nisam sigurna baš da je tome tako. U ovom vremenskom međuprostoru sigurna sam da se razvilo mnogo mladih i perspektivnih ljudi s vrlo velikim životnim ambicijama.
Fascinantna mi je misao da se kroz služenje vojnog postaje muškarac.
Stvarno?
Kako?
Pitam, jer ne znam, a voljela bih znati. Navodno, po pričama postaje se zreo, prestaje se biti mamin sin, je l’?
Veće gluposti od toga nisam čula. Put od dječaštva do nastajanja muškarca je samo put kao i svačiji. I tu nema prečice, jednostavno se mora proći. Rekla bih da je isto tako i sa zrelošću i mudrošću. Zrelost je proces, zbir svih životnih iskustava, dobivanja po prstima, dizanja u nebesa ili padanja na dno – tako rasteš, skupljajući iskustva – postaješ zreo i mudar.
Mamini sinovi
Samostalnost i ne biti „mamin sin“, eh, drage mame baš se pitam tko je od tih naših vrlih sinova napravio da budu „mamini sinovi“. Često smo ih odgajale po sistemu „pusti sine – mama će“ , a onda nam je ta uloga kroz život dopizdila. Kao tinejdžeri se već ponašaju vrlo komotno, slobodno – kao da smo im služavke. E sad bi odjednom htjele da nam sinovi budu samostalni, odgovorni, posloženi. Eh, pa ne može. Ne ide, preko noći ništa ne ide.
Kao što 90% stvari idu od kuće tako i ovo.
Nema čuda
Samostalnost, odgovornost – nosi se od kuće, od matične obitelji, od odgoja, jako, jako, jako puno od sporta. Nema tog tromjesečnog vojnog roka koji će napraviti čudo od naših razmaženih maminih sinova. Zaista nema i fakat je glupo zavaravati se nadajući se čudu. Drage mame, u ovom slučaju – čuda nema, ne postoji, važi smo ona stara narodna: kako si posijao tako ćeš i žeti…
A uvođenje služenja vojnog roka, a ne znam, valjda ima nekog smisla u tome i valjda je potreban ako ga uvode. Iako, meni kao pacifisti je vrlo teško povjerovati u to. Ali neka, (valjda) postoje u ovoj zemlji pametniji i školovani ljudi koji se bave time i koji odlučuju o tome…
Ali, ma kako god i što god oni odlučili, ja ću kao i uvijek do sada napraviti po svom u skladu s mojim moralnim i etičkim načelima.
