Kad su plasirali vijest da princeza boluje od teške bolesti, svijet je bio u šoku. Svi smo bili u šoku, jer grozno je kad se jedna mlada osoba razboli od tako teške i zloćudne bolesti.
O toj vijesti se pisalo, pričalo, nema mjesta gdje netko nije potegao tu temu, svi smo bili uzdrmani.
Koliko god je vijest bila šokantna, istovremeno je svima nama jasan poziv na buđenje, na otvaranje očiju, gledanje i promatranje sebe i svog života.
U glavama nas, malih ljudi, kraljevi, prinčevi, predsjednici, filmske ili glazbene zvijezde su nedodirljivi, daleki i sačuvani od svakakvih zala. Međutim, kao što možemo primijetiti, realnost je sasvim drugačija.
Tko god da jesi, sa svim titulama ili bez njih, s naslaganim slovima ispred imena ili bez njih, bio ona sasvim mala i jedva primjetna karika u životnom lancu ili ona najveća, najglavnija – svi smo na kraju isti, ranjivi, prolazni i smrtni.
Bolest ne bira
Bolest ne bira koga će, za bolest svi smo isti. Samo neki imaju više sreće, a neki manje, ovisi koji broj si dobio na rođenju i koji broj će biti danas izvučen. Ovisi kako te život posere.
Kaže mi neki dan prijateljica kako su dnevne novine sve više pune osmrtnica, i to ne samo starih ljudi već sve više i mladih. Da sam ostala šokirana, da jesam, jer često živim u nekom svom paralelnom svemiru gdje ljudi ne umiru i nisu bolesti. Tek tu i tamo pustim si u život poneku lošu vijest, čisto da osvijestim prolaznost života.
Stvarno, sve više vjerujem da jedino pravilo u životu koje važi je da pravila nema. Sreće ili imaš ili nemaš, ako imaš – e super, ako nemaš – e jebi ga onda, snalazi se kako znaš.
Sukladno sa svime primjećujem kako živimo vrlo pohlepno, gramzivo, sebično i nezahvalno. Sve nam se podrazumijeva. Sve nam je lako dostupno, često je potrebno samo ispružiti ruku i uzeti.
Cijela naša lakoća postojanja nam se podrazumijeva.
A zašto?
Čime smo mi zaslužili da nam bude lakše ili bolje od onog pored nas koji grca u govnima do grla, dok ga istovremeno ne primjećujemo, ne suosjećamo već se busamo kako je nama dobro – umjesto da pitamo ovog jadnika pored možemo li mu i kako mu pomoći?
Sve nas je više koji kroz život hodamo u snu ne primjećujući ništa osim nas samih jer glavno da je nama dobro, a susjedu kako bude. Jesu li nas tako roditelji učili? Jesmo li zaista iskreno sretni s ovakvim mindsetom? Teško.
Nezahvalni
Isto tako, živimo nezahvalno. Sve je dobro dok u životnom bubnju sranja i bolesti nije izvučen naš broj – do tada je sve ok. Međutim, nitko od nas, apsolutno nitko ne zna kada i tko je sljedeći, za život, za smrt, za bolest, za nagrade i kazne. Nitko od nas ne zna, jer život (ili tko god) ne bira, nije važno ni tko si, ni što si, ako si izvučen – izvučen si, nema se tu što puno.
Često ne kužimo da smo svi u istoj mašini, da smo svi apsolutno isti i da je sve nas ishod uvijek isti, rodiš se, odživiš, umireš i tako u krug. Nitko nije i nitko nikad neće biti pošteđen u tom životnom kotaču bez obzira na status, diplome, bankovne račune ili kredit u švicarcima.
I stvarno, kad sve to staviš po strani svi smo na kraju samo ljudi, krvavi ispod kože, ranjivi, koliko god bili jaki i moćni. Ustvari smo vrlo nemoćni, koliko god bili drčni. Ustvari smo mala prestrašena i ranjiva djeca. U suštini, svi smo zaista isti i život često nema milosti ni za kog bio kralj ili siromah, na kraju se svima isto piše…
