Ponekad, kad se želim vratiti u realnost, samo se uhvatim čitanja komentara na društvenim mrežama. Ne radim to često jer se ne mogu toliko zgražavati u kakvom društvu živim. Komentari na mrežama daju jako dobar presjek društva koje nas okružuje.
Jučer mi je zapeo za oko post o meni nepoznatom mladom bosanskom reperu koji je nastupio u opatijskom klubu gdje je gomila tinejdžera, s mobitelima u rukama, skakutala uz jednolične i predvidljive riječi i dobar vibe (tim terminom se služe naši klinci danas).
Mržnja
Čitam komentare i ježim se, ne mogu se oteti dojmu od komentara: treba im pustiti plin, blago roditeljima, kome ostavljamo državu, sotone, ovo je odraz odgoja, moji sinovi ovo ne smiju slušati…
Jebote, stala sam i promislila – koliko mržnje, koliko bijesa i koliko ljutnje u tim slovima. Što je tek u stvarnom životu? Da li ti koji komentiraju imaju djecu i jesu li i njih odgojili s toliko mržnje i prezira? Vjerojatno.
Vrijeme je kakvo je, mladi slušaju što im se nudi – a nudi im se svašta.
Krivi put
O glazbenom opusu dotičnog repera ne bih previše jer na dvije riječi koje vrti u krug u svakoj pjesmi i nemam što previše reći.
Međutim, čude me roditelji koji se strašno brinu da će im ovaj melos i riječi „pjesama“ navesti na krivi životni put njihove savršene sinove i prekrasne princeze?!
Ljudi moji, mišljenja sam da ako ste svojoj djeci udarili dobre temelje kroz djetinjstvo i odrastanje – niti jedna šund muzika to dijete pokvariti neće. Djeca se uče empatiji, pomaganju, onom što je dobro ili onom što nije, dostojanstvu, pristojnosti, poštovanju i sličnome – dok su mali.
Sa 16-17 godina klipana se ne odgaja, jer je to već na više od pola posložen čovjek u glavi. Roditelj je tu da nadgleda, usmjeri ako skrene s puta, podrži.
Također, čemu toliko nepovjerenje u djecu jer odlaze u klub slušati tamo nekog?
Jesmo li svjesni da ne vjerovanjem u svoje dijete, ustvari, ne vjerujemo u sebe? Taj sin ili kći su produkt nas samih, naših ruku djelo, naših riječi, našeg mindseta. Često mislim da sretni, ostvareni i samosvjesni ljudi odgajaju i takvu djecu. Ako znaš da si odradio dobar roditeljski posao i kroz vrijeme, odrastanje, život si zadovoljan rezultatima čemu onda sumnja? Nema mjesta sumnji prvo u sebe a zatim u svoje dijete.
Zabrane
Što reći roditelju koji strogo brani slušati i izlaziti na mjesta gdje se „ovo“ sluša?
Ništa, osim se dobro nasmijati. Što drugo.
Zaboravljamo da ta djeca nisu s nama 24 sata pod našom lupom da ih možemo kontrolirati. Dok se doma s nama su savršeni i upravo onakvi kakvi mi želimo da budu, a vani, u školi, na ulici – su samo djeca, buntovni tinejdžeri i često budu upravo sve ono što doma ne smiju. Iz osobnog iskustva, strah, previše zabrana i prestrogi odgoj ustvari stvara savršene lažljivce.
Najbolji komentari su mi bili ustvari prepametni komentari još pametnijih mama (neke znam i osobno) kojima je krivo društvo, grad, susjedi, škola, država za neuspjehe svoje djece i teške promašaje u roditeljskim metodama jer škola ne uči djecu samopoštovanju, prihvaćanju i kako činiti drugom dobro. Wtf???? Pobrkali smo lončiće apsolutno.
Također, jedan od komentara koji navodi na razmišljanje kako sada tako i za budućnost je, kome ostavljamo domovinu ako nam mladi ovo slušaju?
Stvarno ne znam što su sve slušali kad su bili mladi ovi koji nam sad vode zemlju ali isto nam nije baš nešto ludo dobro.
Pametnom dosta!
