Igor Čerenšek: Muškarci lakše priznaju da su umorni nego da su usamljeni

Muškarci danas sve otvorenije govore o zdravlju, fizičkoj kondiciji, njezi kože i vlastitom izgledu. No kada razgovor dođe do straha, nesigurnosti, usamljenosti ili potrebe za psihološkom pomoći, stvari postaju znatno složenije.

Premda se društvena očekivanja mijenjaju, od muškaraca se i dalje često očekuje da budu snažni, samostalni i sposobni nositi se sa svim životnim izazovima. Istodobno, suvremeni muškarac trebao bi biti uspješan, financijski stabilan, dobar partner, emocionalno dostupan i, po mogućnosti, fizički privlačan.

Gdje je u svemu tome prostor za nesigurnost, pogreške i običnu ljudsku ranjivost?

Povodom Movembera, mjeseca posvećenog muškom zdravlju, u sklopu projekta She4Him razgovarali smo s Igorom Čerenšekom o emocionalnoj ranjivosti, stresu, odgoju i stereotipima koji oblikuju odnos muškaraca prema sebi i drugima. Dotaknuli smo se i suvremenih standarda muške ljepote te pitanja koliko je teško priznati da nam je potrebna pomoć.

Muškarci će često bez problema priznati da su umorni, ali puno teže da su usamljeni, nesretni ili da se psihički ne osjećaju dobro. Zašto je to tako?

Iako svaka osoba može imati svoje razloge, iz svoje prakse mogu reći da se umor često povezuje s napornim radom koji mu je prethodio pa se predstavlja kao posljedica kvalitetno obavljenog posla. S druge strane, usamljenost ili tuga povezuju se s emocionalnom slabošću ili nestabilnošću.

Generacijama se muškarce prikazivalo kao hladne, suverene i stabilne strojeve za rješavanje problema. Iako su stvari danas bolje nego prije 30 godina, i dalje je teško pobjeći od te ideje i priznati da smo i mi muškarci ponekad u problemu i da trebamo podršku.

I dalje je fizički problem lakše prihvatiti od psihološkog, koji se generacijama pripisivao ženama, za koje je bilo prihvatljivo da su „slabe”.

Dječacima se još uvijek govori da ne plaču, da budu jaki i da se sami izbore sa svojim problemima. Koliko takav odgoj oblikuje muškarca u odrasloj dobi?

Odgoj u kojem je čvrstoća prioritet može dovesti do potiskivanja osjećaja, negiranja problema i izbjegavanja suočavanja s njima. Ako smo tako odgojeni, s razlogom možemo očekivati posljedice takvog odgoja u odrasloj dobi.

S druge strane, vrijeme je da i mi muškarci preuzmemo odgovornost za svoje stanje, pokažemo hrabrost i zatražimo podršku kada nam je potrebna.

Ne možemo odgoj koristiti kao alibi tijekom cijelog odraslog života. Ili možemo.

Od suvremenog muškarca očekuje se da bude uspješan, financijski stabilan, dobar partner, otac i ljubavnik, ali i emocionalno dostupan. Jesmo li muškarcima nametnuli toliko očekivanja da više ni sami ne znaju što znači biti „dobar muškarac”?

Nametanje svih tih opisa uloge muškarcu ili ženi jednako je zahtjevno i ne realno. Nitko ne treba biti sve nego ono što želi i može biti. Najbolje bi bilo da svaka osoba za sebe i u odnosu s bližnjima definira svoju ulogu koju želi živjeti a istovremeno važno nam je prihvatiti da nećemo svaki dan u godini jednako dobro ispunjavati tu ulogu. Težnja balansu bila bi moja preporuka za sve muškarce a inzistiranje na savršenstvu disfunkcionalno razmišljanje koje želimo promijeniti.

Stres se kod muškaraca ne mora uvijek očitovati kao tuga ili tjeskoba. Može li se skrivati iza razdražljivosti, pretjeranog rada, povlačenja iz odnosa ili konzumiranja alkohola?

Emocije se mogu različito izražavati kroz ponašanje. Ponekad se ponašamo u skladu s onime što osjećamo, a ponekad nismo ni svjesni emocionalnog stanja u kojem se nalazimo pa naše ponašanje može biti potpuno drukčije od emocije koju proživljavamo. To je normalno kod ljudi svih dobi. Ono što želimo jest prepoznavati promjene u ponašanju i osvještavati vlastito stanje, samostalno ili uz pomoć bližnjih.

Razgovor s bliskom osobom svima nam može pomoći da osvijestimo kako se osjećamo i pronađemo konstruktivniji način reagiranja.

Agresija, konzumiranje alkohola, otuđivanje i smanjena komunikacija mogu biti odraz nekog drugog emocionalnog stanja, posebno ako su se takva ponašanja počela pojavljivati iznenada.

Muškarci sve više ulažu u izgled, njegu kože, estetske tretmane i fizičku kondiciju. Jesu li društvene mreže i beauty trendovi stvorili novu vrstu pritiska na muškarce?

Društvene mreže i trendovi utječu na sve nas otkad postoje. Nametnuta mjerila ljepote, zdravlja pa čak i uspjeha mogu stvoriti osjećaj nezadovoljstva kod svakoga.

U posljednje vrijeme muškarci prolaze kroz nešto slično onome kroz što žene prolaze desetljećima, iako ne u jednakoj mjeri.

Zdrava briga o sebi počinje redovitim zdravstvenim pregledima i slušanjem savjeta liječnika i zdravstvenih stručnjaka.

Tjelesni izgled može biti odraz brige o zdravlju, ali i ne mora. Važno je da, ako to želimo, paralelno ulažemo u oba aspekta. Veliko nezadovoljstvo izgledom može dovesti do promjena u ponašanju koje će narušiti zdravlje. Primjerice, do uzimanja neprovjerenih suplemenata, pretjerane tjelesne aktivnosti ili značajnih promjena u prehrani koje nisu posljedica zdravstvenog stanja ili preporuke stručnjaka.

Volio bih da se prije bilo kakvih većih promjena životnog stila savjetujemo s liječnicima, trenerima i nutricionistima.

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

Objavu dijeli Mental Training Center (@mentalnitrening)

Žene se često žale da njihovi partneri ne razgovaraju o osjećajima, a sve češće čujemo i tvrdnju da „više nema pravih muškaraca”. Što žena može učiniti kada vidi da njezin partner nije dobro, a on uporno ponavlja da je sve u redu?

Doista je pogrešno generalizirati bilo koji rod i na temelju toga donositi zaključke o tome kakva je neka osoba i koje su njezine potrebe.

Istina je da muškarci dobivaju različite, pa i proturječne poruke. S jedne strane govori im se da budu tradicionalno muževni, a s druge da razgovaraju o osjećajima. To je mnogima zbunjujuće. Moja je preporuka muškarcima da prije svega budu iskreni prema sebi, pronađu prijatelja ili bilo koju blisku osobu s kojom se osjećaju ugodno i povjere joj se.

Za to su potrebne hrabrost i iskrenost, a one moraju krenuti od nas samih.

Nije neobično da se ljudi sve više zatvaraju kada ih neprestano ispitujemo „Jesi dobro?” ili im govorimo „Nešto se s tobom događa”. Takve rečenice često izazivaju otpor.

Puno je bolje pitati „Kako si?” ili povremeno podijeliti vlastite osjećaje.

Svi mi učimo po modelu. Na kraju, svi i biramo hoćemo li nekome dopustiti da nam pomogne ili ne.

Kada biste muškarcu koji nikada nije razgovarao s psihologom morali postaviti samo jedno pitanje koje bi ga potaknulo da iskreno razmisli o svojem mentalnom zdravlju, koje bi to pitanje bilo?

Ako sve što je vidljivo, materijalno i opipljivo na trenutak zanemarimo i ostane nam samo ono nevidljivo, ono u nama, je li stanje u kojem se nalaziš u posljednje vrijeme stanje koje želiš zadržati?

Jednostavnije pitanje bilo bi: Koliko si sretan?

Možda je upravo to pitanje najbolji zaključak razgovora o muškom mentalnom zdravlju. Ne koliko muškarac zarađuje, koliko je uspješan, koliko može izdržati ili koliko dobro izgleda, nego koliko je zapravo zadovoljan vlastitim životom.

Jer priznati da nismo dobro ne znači da smo slabi. Ponekad je upravo spremnost da to izgovorimo prvi korak prema promjeni.