Nagrada je ove godine pripala pjesnikinji Kolindi Vukman iz Dubrovnika. Za pjesmu „Iskupljenje“ od žirija koji su činili književni i branitelji primila je Zlatnu plaketu.
– Nagrada mi je jako bitna jer je Zvonimir Golob moj najomiljeniji pjesnik. Kada čitam njegove stihove kao da sam ih sama pisala, iako je on puno bolji,- rekla je za She.hr Kolinda Vukman.
– Zanimljivo je da 70 posto ljubavnih pjesama pišu muškarci, a također i činjenica da ih najviše šalju ljudi stariji od 50 godina,- otkrio je Mladen Pavković, predsjednik Udruge branitelja i invalida Domovinskog rata Podravke.
Pjesma je potekla iz mene
Kolinda Vukman primila je nagradu u Gradskoj knjižnici i čitaonici "Fran Galović" u Koprivnici na obljetnicu smrti pjesnika Zvonimira Goloba.
– Iako je naslov religiozan, ovo je ljubavna pjesma. U njoj se radi o nedostajanju, o uzaludnom danu bez voljene osobe. Pjesma je jednostavno potekla iz mene, kaže Vukman.
Kolinda iza sebe ima dvije objavljene zbirke pjesama: „Nadomak sna“ i „Mjesečevom tintom“, a i treća je uskoro gotova.
– Ponekad misli zapisujem u mobitel, da mi ne pobjegnu. Za izrazito tople emocije način nije bitan,- kaže Vukman.
Iako ima i „dnevni“ posao, naša sugovornica smatra kako dar poput pjesništva treba iskorištavati i dijeliti s drugima.
– Nagrada me obvezuje. Više nema uzmaka, pisati moram,- veselo zaključuje nagrađena Kolinda Vukman.
IskupljenjeKad bih noćas barem mogla napisati pjesmu
da se iskupim za ovaj dan
bez tebe uzaludan,
dugačku pjesmu u prozi, o nama
od knjige postanka,
od dana kad sam nastala
od tvoga rebra do trena
kad si me zagrizao kao grijeh.
Kada bih mogla ove noći
na tren pogasiti sva svjetla
i ostaviti upaljen samo ovaj komad mjeseca
kako bih vidjela naše sjene
stopljene u jednu i gledati krišom u tami.
poput kradljivice snova
kako rastemo, rastemo u Svjetlost…
Kada bih mogla zaustaviti
zaigrano lišće što pleše ulicama
i lista stranice naše knjige.
Još, kad bih mogla suzu zgusnuti u led.
Jer, kamo bih zapravo mogla pobjeći
iz mrtve utrke kazaljki ove noći,
iz sjećanja?
U sjećanje.
K tebi.
da se iskupim za ovaj dan
bez tebe uzaludan,
dugačku pjesmu u prozi, o nama
od knjige postanka,
od dana kad sam nastala
od tvoga rebra do trena
kad si me zagrizao kao grijeh.
Kada bih mogla ove noći
na tren pogasiti sva svjetla
i ostaviti upaljen samo ovaj komad mjeseca
kako bih vidjela naše sjene
stopljene u jednu i gledati krišom u tami.
poput kradljivice snova
kako rastemo, rastemo u Svjetlost…
Kada bih mogla zaustaviti
zaigrano lišće što pleše ulicama
i lista stranice naše knjige.
Još, kad bih mogla suzu zgusnuti u led.
Jer, kamo bih zapravo mogla pobjeći
iz mrtve utrke kazaljki ove noći,
iz sjećanja?
U sjećanje.
K tebi.