Promatram ja te mame iz „našeg“ razreda skoro sve do jedne divne, krasne, ljubazne, milina ih je gledati, a još više slušati. Časte se epitetima i inim sladunjavostima tipa: draga, mila, mucek, pusa, kisi, mici, divna i ostalim pizdarijama. Tako ih slušajući, u meni često izazovu podsmjeh i pitanje do kada je to tako, do kada će se tako fino i uglađeno častiti?
Ne, nemam ja ništa protiv takvih epiteta i sladunjavosti, ali takve riječi ostavljam za svoje prijatelje, za ljude koji su sa mnom odradili dio života, za ljude s kojima sam prošla, kako se ono kaže “sito i rešeto”, za ljude kojima vjerujem.Upravo takvi ljudi imaju čast da ih ponekad počastim takvim epitetima.
Ljude koje sam u poznala skoro pa jučer, koje znam sasvim površno, u biti – ne znam ih, osim što im znam ime i što ponekad izmijenimo neku rečenicu o djeci i vremenu, zaista nemam potrebu tako častiti pa da smo “najbolji na svijetu”, a nismo, jer da bi bili najbolji, trebaju godine odrađenog životnog staža. U biti sere mi se od takvih predstava i usiljene profinjenosti, sladunjavosti i slatkorječivosti.
Baš od tih novopečenih i od njihove usiljene sladunjavosti sam i najviše puta u životu najebala. Ali, tada sam još bila mlada pa nisam ni sama znala kako taj naš ljudski svijet funkcionira. Godine života i druženja s ljudima nose neka iskustva, a time i životnu mudrost pa sada se znaš postaviti, znaš kako postupiti, znaš kad zašutjeti i držati jezik za zubima, a isto tako znaš kada i kako brutalno oplesti bez dlake na jeziku…
Bez dlake na jeziku
Da, bez dlake na jeziku, to zna biti često opasno za sugovornika, ali to je segment koji se najčešće mene ne tiče jer uvijek sam mišljenja da se ne igraš s vatrom, jer tko se igra vatrom taj se i opeče, dakle – pametnom dosta! Verbalne sladunjavosti imaju svoj rok trajanja kod tih kvazi novopečenih prijatelja. Do kad? Jednostavno, traju dok plutaš nizvodno tj. dok ideš nekom niz dlaku, a onda kad samo kreneš jednom plivati uzvodno, ili ne podilaziti i prestaneš klimati glavom i povlađivati, e onda proradi opet ona stara – žena je ženi vuk..
To što jedna mila, draga, fina, kulturna dama, koja ti je do neki dan tepala “mucek, picek, micek, draga, ljubavi, pusek” u trenutku bijesa i svoje osobne bespomoćnosti može izgovoriti drugoj ženi – to je ravno čudu. Takve riječi, psovke, uvrede, poniženja, grubosti, podlosti dovode te do razine čuđenja i nevjerice jer to nije ta žena, to je zmaj koji bljuje vatru. To je ne znam što!
Ne znam, ja se uvijek nekako spontano priklonim ovim drugim ženama, kako ih ja zovem “kauboji” jer one su jednostavne, što na umu, to na drumu i bez dlake na jeziku, takve baš nisu omiljene jer se ljudi često ne mogu ili ne znaju nositi s njihovim riječima.
One se ne boje nekom od ovih novopečenih reći da ih dave, da ih ne zovu iza 20 sati, da nemaju vremena, jednostavno, nemaju potrebu biti tako krasne i na usluzi svima, nemaju straha izraziti svoje neslaganje i svoje razmišljanje pa iako to bilo kontra od cijelog svijeta – takve su, i to mi je super, jednostavne i s njima uvijek znaš na čemu si…
Od ovih drugih nikad ne znaš kad ćeš dobiti nož u leđa i kada će ti postaviti nogu, zato i bježim od njih jer takve osobe apsolutno ne trebam niti želim u svom životu, s njima uvijek na distanci i što bih ja rekla – tepaj si mužu doma a ne meni…
Autor: Sophia – blogerica s bloga Suncokreti na oblacima
Foto: Pixabay
