Postoji milijun razloga zbog kojih se ljudi u vezi ili braku upuštaju u ljubavne afere. I što se mene tiče, nijedno jedino opravdanje.
Bila riječ o radoznalosti, skretanju pozornosti, hedonizmu, neispunjenim potrebama, osveti, slučajnosti, krizi srednjih godina – o čemu god – nevjeru ne trpim i ne opraštam. Prvo, zato što nijednu svoju curu nisam prevario. Nikad. Drugo, zato što povjerenje u vezi ne svodim na krevet – iako izgleda da upravo to činim. Ali ako osobi kraj koje spavam, koju slušam kako diše, koju pokrivam da se ne prehladi, čiji miris kose udišem dok je grlim na jastuku – koju dakle volim i do koje mi je silno stalo – nije do razgovora kojim bismo pokušali riješiti probleme nego po utjehu i razumijevanje odlazi drugome, o kakvoj je ljubavi uopće tu riječ?! Jer u tome je ključ: za nevjeru potrebno je dvoje.
Napominjem, odmah sam isključio one kojima je prijevara modus vivendi i modus operandi. Takvi mi ne mogu ni blizu prići. Imam dovoljno mozga, a i vještičju, gotovo dijaboličnu intuiciju, pa ih odmah prokužim. I u startu prekrižim. Nimfomanke su mi bile zabavne prije deset-petnaest godina, sada bi me takva strast brzo zamorila. A i vođenje ljubavi oduvijek sam shvaćao kao metafizički, gotovo sveti čin. Koji uključuje potpuno predavanje, brigu više za partnerov, a ne za vlastiti užitak. I to nisu prazne riječi: davno sam naučio da se uloženo uvijek deseterostruko, stostruko vrati. To bi možda bio treći razlog, što njezino tijelo doživljavam kao hram. Koji posjećujem s poštovanjem, vilinski nježno. I koji je samo moj, ne pada mi na pamet dijeliti ga.
I zato velim: ako mojoj partnerici više nije do komunikacije sa mnom, to se vrlo, vrlo teško popravlja. I za to sam dijelom i ja kriv. A tu razbijenu vazu praktički je nemoguće zalijepiti. Bolje je onda razići se, otići svatko na svoju stranu. Uliti novo vino u nove mjehove. Pokušati s nekim drugim. Živjeti bez sumnje koja razdire dušu.
I nema razloga da se to odgađa. Često se čudim ljudima koji se izgovaraju djecom, roditeljima, rodbinom… Pa zar će vam selo uređivati život? Određivati s kim ćete dijeliti stol i postelju? S kim će vas, na posljetku, pokopati? Smiješno. Praktički pola života proživjet ćete bez ćaće i matere, dokad ih namjeravate slušati? A što se klinaca tiče, oni predobro osjete napetost, bijes, nepovjerenje, mržnju… I zdraviji su ako rastu bez toga, samo sa sretnom majkom. Ili ocem.
No da ne zaboravim: ako se ikad dogodi da prevarim djevojku ili suprugu, u što doista sumnjam, ali neka, rasprave radi – ne bih joj to priznao ni da me uhvati na ljubavnici. Zašto bih je povrijedio tobožnjim poštenjem? Pa da mi je do toga bilo, da sam tako karakteran, ne bih umočio tintilinića u drugu ženu. Čemu lažna iskrenost, čemu licemjerje? Zgriješio si – sada živi s tim, šupčino! Imao si obraza misliti spolovilom, sad imaj obraza šutjeti. Tako ćeš iskazati privrženost, a ne priznanjem. Zar bih trebao priznati prijevaru samo zato što mi je lakše teret prebaciti na (nedužnu ili manje krivu) drugu stranu nego nositi se s tim što sam napravio? Nema teorije, to rade moralne euglene.
I to pravilo ima samo jednu iznimku; u slučaju da pokupim spolnu bolest, rekao bih joj za svoju aferu. Povrijedio bih je, znam. Ali barem bi odmah otišla na Gupčevu zvijezdu. Samo, ondje liječe tijelo, dušu ne. To može isključivo vrijeme.
Bila riječ o radoznalosti, skretanju pozornosti, hedonizmu, neispunjenim potrebama, osveti, slučajnosti, krizi srednjih godina – o čemu god – nevjeru ne trpim i ne opraštam. Prvo, zato što nijednu svoju curu nisam prevario. Nikad. Drugo, zato što povjerenje u vezi ne svodim na krevet – iako izgleda da upravo to činim. Ali ako osobi kraj koje spavam, koju slušam kako diše, koju pokrivam da se ne prehladi, čiji miris kose udišem dok je grlim na jastuku – koju dakle volim i do koje mi je silno stalo – nije do razgovora kojim bismo pokušali riješiti probleme nego po utjehu i razumijevanje odlazi drugome, o kakvoj je ljubavi uopće tu riječ?! Jer u tome je ključ: za nevjeru potrebno je dvoje.
Napominjem, odmah sam isključio one kojima je prijevara modus vivendi i modus operandi. Takvi mi ne mogu ni blizu prići. Imam dovoljno mozga, a i vještičju, gotovo dijaboličnu intuiciju, pa ih odmah prokužim. I u startu prekrižim. Nimfomanke su mi bile zabavne prije deset-petnaest godina, sada bi me takva strast brzo zamorila. A i vođenje ljubavi oduvijek sam shvaćao kao metafizički, gotovo sveti čin. Koji uključuje potpuno predavanje, brigu više za partnerov, a ne za vlastiti užitak. I to nisu prazne riječi: davno sam naučio da se uloženo uvijek deseterostruko, stostruko vrati. To bi možda bio treći razlog, što njezino tijelo doživljavam kao hram. Koji posjećujem s poštovanjem, vilinski nježno. I koji je samo moj, ne pada mi na pamet dijeliti ga.
I zato velim: ako mojoj partnerici više nije do komunikacije sa mnom, to se vrlo, vrlo teško popravlja. I za to sam dijelom i ja kriv. A tu razbijenu vazu praktički je nemoguće zalijepiti. Bolje je onda razići se, otići svatko na svoju stranu. Uliti novo vino u nove mjehove. Pokušati s nekim drugim. Živjeti bez sumnje koja razdire dušu.
I nema razloga da se to odgađa. Često se čudim ljudima koji se izgovaraju djecom, roditeljima, rodbinom… Pa zar će vam selo uređivati život? Određivati s kim ćete dijeliti stol i postelju? S kim će vas, na posljetku, pokopati? Smiješno. Praktički pola života proživjet ćete bez ćaće i matere, dokad ih namjeravate slušati? A što se klinaca tiče, oni predobro osjete napetost, bijes, nepovjerenje, mržnju… I zdraviji su ako rastu bez toga, samo sa sretnom majkom. Ili ocem.
No da ne zaboravim: ako se ikad dogodi da prevarim djevojku ili suprugu, u što doista sumnjam, ali neka, rasprave radi – ne bih joj to priznao ni da me uhvati na ljubavnici. Zašto bih je povrijedio tobožnjim poštenjem? Pa da mi je do toga bilo, da sam tako karakteran, ne bih umočio tintilinića u drugu ženu. Čemu lažna iskrenost, čemu licemjerje? Zgriješio si – sada živi s tim, šupčino! Imao si obraza misliti spolovilom, sad imaj obraza šutjeti. Tako ćeš iskazati privrženost, a ne priznanjem. Zar bih trebao priznati prijevaru samo zato što mi je lakše teret prebaciti na (nedužnu ili manje krivu) drugu stranu nego nositi se s tim što sam napravio? Nema teorije, to rade moralne euglene.
I to pravilo ima samo jednu iznimku; u slučaju da pokupim spolnu bolest, rekao bih joj za svoju aferu. Povrijedio bih je, znam. Ali barem bi odmah otišla na Gupčevu zvijezdu. Samo, ondje liječe tijelo, dušu ne. To može isključivo vrijeme.
You must be logged in to post a comment Login