Američki znanstvenici sa Nacional Institute od Health proveli su studiju u kojoj su volonteri zamišljali dva različita scenarija. U prvom su zamislili da su upravo dobili veliku količinu novaca te ga zadržali za sebe, u drugom da su isti novac darovali u humanitarne svrhe. Rezultati su pokazali da se, zamišljajući situaciju gdje stavljaju potrebe drugih ispred svojih te pomažu drugima povećao osjećaj ugode, te aktivirao "primitivan" dio mozga koji se aktivira na pomisao na hranu ili seks. Zaključili su da nesebičnost stvara ugodu na jednom vrlo drugačijem nivou nego što se do tada vjerovalo.
Altruizam dakle nije toliko superiorna moralna osobina koliko duboko u nas usađena, primordijalna potreba. Možemo li dakle zaključiti da je nesebično ponašanje naša prava priroda, duboko usađena u svakom atomu našega bića? I zbog čega smo ju skloni ignorirati?
Altruizam je termin koji je prvi upotrijebio Auguste Comte, osnivač pozitivizma, prema latinskoj riječi alter, značenja "drugi". Ovaj termin označava nesebično ponašanje kojem je cilj pomaganje drugome a u kojem se ne očekuje protuusluga. Auguste Comte smatrao da pojedinci imaju moralnu obavezu služiti interesima drugih ili većem dobru. Drugim riječima, smatrao je da pojedinac treba interese većeg dobra tj svoje zajednice stavljati prije vlastitih interesa. Kada kažemo zajednica mislimo na zajednicu u kojoj živimo a ne na našu malu obiteljsku zajednicu čije interese vjerojatno često stavljamo iznad svojih. Altruizam je pomoć potpunim neznancima, potreba za pomaganjem čovjeku gdje god on bio i tko god on bio. Možemo reći da je altruizam suprotnost egoizmu i sebičnom ponašanju gdje svoje interese stavljamo uvijek na prvo mjesto. No, Comte je samo skovao termin za nešto što je misao okosnica izvornih učenja mnogih religija; posebno jainizma, budizma i kršćanstva.
Koliko smo altruistični?
No, koliko smo zapravo spremni pomoći drugima? Kada bi si morali dati ocjenu od 1-10 gdje je jedan egocentrizam a 10 altruizam koja bi ona bila? Budite iskreni. Moja je pretpostavka da će većina dati sebi ocjenu iznad 5. No, koliko je to zapravo istinito?
Nedavno sam imala priliku i osobno posvjedočiti tvrdnji da mnogi od nas više žele misliti da su humanitarci te se tako predstavljati svijetu nego što to zaista jesu. Jedna humanitarna akcija koju smo organizirali u sklopu yoga studija te koja je imala veliki odaziv npr. na Facebooku u zbilji je imala puno manji odaziv. Od onih koji su kliknuli "attending" na Facebook eventu možda se njih 10% pojavilo. Može se pretpostaviti da je možda 20% bilo spriječeno drugim, važnijim obavezama. No, što je sa ostalima? Dio ih je zaista mislilo doći, no baš je bio sunčan dan pa su ipak odlučili sjesti na neku zagrebačku terasu, dok vjerujem da mnogi nisu ni planirali sudjelovati u akciji nego su samo htjeli ostaviti dojam humanitaraca jer je to sada, kao i npr ekologija, "in".
Nitko od nas ne želi misliti da smo sebični i da nemamo volje pomagati onima kojima je pomoć potrebna. No, samim time što to mislimo ne znači da to i jesmo. Vjerujem da je sebičnost jedna od najgorih ljudskih osobina. Ona za mene predstavlja potpuni nedostatak emocionalne inteligencije i tragičan gubitak ljudskosti. Mnogi su potpuno izgubljeni na ovome putu koji ne vodi nigdje.
Jer u davanju dobivamo (sv. Franjo Asiški)
Ako nikada niste pomogli neznancu, donirali svoj novac ili vrijeme onima manje sretnima od vas možda je vrijeme da ono što želite biti pretvorite u ono što jeste. Želimo li ljepši svijet za sebe i za svoje potomke, moramo krenuti od sebe.
Ako vjerujemo modernim istraživanjima donacija će nas usrećiti puno više nego nova torbica ili cipele. Nekoliko sati vremena odvojenih a neku humanitarnu akciju ispuniti će nas puno više nego dvosatno gledanje televizije. Spoznaja da ste nekome uljepšali sat, dan, mjesec, usrećiti će vas više nego još jedan izlazak s prijateljima, najljepši poklon ili slično. Altruizam nas dovodi u blizinu našeg pravog bića, tamo gdje postoji samo istina, samo ljubav. Tamo gdje se osjećamo kao da smo došli kući. I za ovo znanje nam nisu potrebni znanstvenici i njihovi dokazi. Dovoljno je samo da pogledamo duboko u svoje srce i vidjeti ćemo pravi put.
Sangha Yoga
Altruizam dakle nije toliko superiorna moralna osobina koliko duboko u nas usađena, primordijalna potreba. Možemo li dakle zaključiti da je nesebično ponašanje naša prava priroda, duboko usađena u svakom atomu našega bića? I zbog čega smo ju skloni ignorirati?
Altruizam je termin koji je prvi upotrijebio Auguste Comte, osnivač pozitivizma, prema latinskoj riječi alter, značenja "drugi". Ovaj termin označava nesebično ponašanje kojem je cilj pomaganje drugome a u kojem se ne očekuje protuusluga. Auguste Comte smatrao da pojedinci imaju moralnu obavezu služiti interesima drugih ili većem dobru. Drugim riječima, smatrao je da pojedinac treba interese većeg dobra tj svoje zajednice stavljati prije vlastitih interesa. Kada kažemo zajednica mislimo na zajednicu u kojoj živimo a ne na našu malu obiteljsku zajednicu čije interese vjerojatno često stavljamo iznad svojih. Altruizam je pomoć potpunim neznancima, potreba za pomaganjem čovjeku gdje god on bio i tko god on bio. Možemo reći da je altruizam suprotnost egoizmu i sebičnom ponašanju gdje svoje interese stavljamo uvijek na prvo mjesto. No, Comte je samo skovao termin za nešto što je misao okosnica izvornih učenja mnogih religija; posebno jainizma, budizma i kršćanstva.
Koliko smo altruistični?
No, koliko smo zapravo spremni pomoći drugima? Kada bi si morali dati ocjenu od 1-10 gdje je jedan egocentrizam a 10 altruizam koja bi ona bila? Budite iskreni. Moja je pretpostavka da će većina dati sebi ocjenu iznad 5. No, koliko je to zapravo istinito?
Nedavno sam imala priliku i osobno posvjedočiti tvrdnji da mnogi od nas više žele misliti da su humanitarci te se tako predstavljati svijetu nego što to zaista jesu. Jedna humanitarna akcija koju smo organizirali u sklopu yoga studija te koja je imala veliki odaziv npr. na Facebooku u zbilji je imala puno manji odaziv. Od onih koji su kliknuli "attending" na Facebook eventu možda se njih 10% pojavilo. Može se pretpostaviti da je možda 20% bilo spriječeno drugim, važnijim obavezama. No, što je sa ostalima? Dio ih je zaista mislilo doći, no baš je bio sunčan dan pa su ipak odlučili sjesti na neku zagrebačku terasu, dok vjerujem da mnogi nisu ni planirali sudjelovati u akciji nego su samo htjeli ostaviti dojam humanitaraca jer je to sada, kao i npr ekologija, "in".
Nitko od nas ne želi misliti da smo sebični i da nemamo volje pomagati onima kojima je pomoć potrebna. No, samim time što to mislimo ne znači da to i jesmo. Vjerujem da je sebičnost jedna od najgorih ljudskih osobina. Ona za mene predstavlja potpuni nedostatak emocionalne inteligencije i tragičan gubitak ljudskosti. Mnogi su potpuno izgubljeni na ovome putu koji ne vodi nigdje.
Jer u davanju dobivamo (sv. Franjo Asiški)
Ako nikada niste pomogli neznancu, donirali svoj novac ili vrijeme onima manje sretnima od vas možda je vrijeme da ono što želite biti pretvorite u ono što jeste. Želimo li ljepši svijet za sebe i za svoje potomke, moramo krenuti od sebe.
Ako vjerujemo modernim istraživanjima donacija će nas usrećiti puno više nego nova torbica ili cipele. Nekoliko sati vremena odvojenih a neku humanitarnu akciju ispuniti će nas puno više nego dvosatno gledanje televizije. Spoznaja da ste nekome uljepšali sat, dan, mjesec, usrećiti će vas više nego još jedan izlazak s prijateljima, najljepši poklon ili slično. Altruizam nas dovodi u blizinu našeg pravog bića, tamo gdje postoji samo istina, samo ljubav. Tamo gdje se osjećamo kao da smo došli kući. I za ovo znanje nam nisu potrebni znanstvenici i njihovi dokazi. Dovoljno je samo da pogledamo duboko u svoje srce i vidjeti ćemo pravi put.
Sangha Yoga
You must be logged in to post a comment Login