Teško je pisati na internetu, pogotovo ako to činite potpisani imenom i prezimenom. Lako je biti forumaš ili bloger, anonimnost vas čuva od svih problema. Pa mirna srca možete uživati u svemu što društvo osuđuje; smijete recimo izjaviti da ste u sretnoj homoseksualnoj vezi, priznati da ste kušali sve droge koje se na cesti mogu naći ili ponašati se kao klasični mizantrop, oholo i svisoka pljuckati po svemu što vidite, bez ikakve kazne ili posljedice.
Eh, ali kad vam je publika doslovce cijeli svijet, kad i vaša majka može pročitati ono što petkom naškrabate – cenzurirate se, svjesno ili nesvjesno. Nije da bi moje ispovijedi bile epohalne, daleko od toga, niti bi koga uzdrmale, niti bi koga povrijedile, no osjećam određenu nelagodu pri pomisli da otkrijem baš sve o čemu razmišljam. I to je prirodno, i u svakodnevici služimo se takozvanim bijelim lažima budući da istina nije uvijek poželjna. Ni prihvatljiva. Sve ovisi o kontekstu, pa tako i ideali.
A što tajim? Mnogo toga. Iako sam kolumnu zamislio kao vlastitu svijest na obdukcijskom stolu, štošta prešutim. Katkad ono što me ljuti, živcira, frustrira, katkad ono što me raduje. Iskren sam, ali s mjerom. Razumnom, valjda. Jer ni dobar pisac ne smije odjednom reći sve što namjerava. Nego čitatelja treba držati u napetosti. Očekivanju. Nadi, čak. Ne samo zato da ne postane banalan, dosadan – nego i da što bolje proda sljedeći uradak. Čista pragmatičnost.
Stoga ću i ja ovdje stati. Na karpenterovski, ako baš hoćete – hičkokovski odabranom mjestu. Prije nastavka. Pa navratite idući tjedan. Po novu dozu (kontrolirane) iskrenosti.
Eh, ali kad vam je publika doslovce cijeli svijet, kad i vaša majka može pročitati ono što petkom naškrabate – cenzurirate se, svjesno ili nesvjesno. Nije da bi moje ispovijedi bile epohalne, daleko od toga, niti bi koga uzdrmale, niti bi koga povrijedile, no osjećam određenu nelagodu pri pomisli da otkrijem baš sve o čemu razmišljam. I to je prirodno, i u svakodnevici služimo se takozvanim bijelim lažima budući da istina nije uvijek poželjna. Ni prihvatljiva. Sve ovisi o kontekstu, pa tako i ideali.
A što tajim? Mnogo toga. Iako sam kolumnu zamislio kao vlastitu svijest na obdukcijskom stolu, štošta prešutim. Katkad ono što me ljuti, živcira, frustrira, katkad ono što me raduje. Iskren sam, ali s mjerom. Razumnom, valjda. Jer ni dobar pisac ne smije odjednom reći sve što namjerava. Nego čitatelja treba držati u napetosti. Očekivanju. Nadi, čak. Ne samo zato da ne postane banalan, dosadan – nego i da što bolje proda sljedeći uradak. Čista pragmatičnost.
Stoga ću i ja ovdje stati. Na karpenterovski, ako baš hoćete – hičkokovski odabranom mjestu. Prije nastavka. Pa navratite idući tjedan. Po novu dozu (kontrolirane) iskrenosti.
You must be logged in to post a comment Login