Rodili su me strahovito sramežljivog. Evo, za ilustraciju, kad mi je bilo šest godina, jedno smo se popodne Goga i ja igrali kauboja i Indijanaca a onda mi je stara doviknula kroz prozor da dovedem djevojčicu na sok. Još na vratima moja ju je majčica, u prepoznatljivom, samo njoj simpatičnom stilu, priupitala: „Sunce, a 'oćeš ti biti moja snahica?“ Curica je zbrisala van, a moje je lice zbog stida bilo crveno kao pavijanovo dupe. Strašno nešto… Takvih mi je neugodnosti priredila napretek.
A najgore noćne more u djetinjstvu imao sam zbog opasnosti koja me čekala u dalekoj budućnosti. Mnoge sam besane noći proveo razbijajući glavu ovim problemom: jednog ću se dana oženiti, znači, morat ću se ljubiti pred drugima, a to neću moći…. Rješenje nisam nalazio godinama.
Kad je došlo to vrijeme, pih, bio sam sasvim drugi čovjek. Na znak „Sada možete poljubiti mladu“ dao sam si oduška. Puseki su trajali duže od pet minuta; povlačili su me za kaput ne bi li prestao jer sam pretjerao… Nevjerojatno…. A koliki sam si pritisak stvorio kako kikić!
Dakle, svadba. Nakon što smo Gugi, to vam je moja ženica, i ja odlučili ozakoniti naše ljubakanje, ona je izrazila želju da se vjenčamo u crkvi. Našao sam se, poput Miroslava Krleže kad je čuo da je Ivo Andrić postao nobelovac, na mukah.
Kako u crkvi? Nisam katolik. Jedinu vjersku pouku dobio sam gledanjem kvazibiblijskih spektakala Cecila B. De Millea. S organiziranom sam religijom na „vi“. Svatko normalan može i mora stati iza svake riječi iz Isusove propovijedi na Maslinskoj gori, ali kad bih birao, ipak mi je bliži taoizam, čak i budizam, a uglavnom se držim Spinozine formule.
Bez obzira na prepreke, pristao sam u roku od pola sata. Jer, i meni je bilo draže uploviti u bračnu luku uz orgulje i „Ave Maria“ nego da me u „Till Death Do Us Part“ strpa Zdravko Tomac ili netko njemu sličan, dežuran tog dana u Gradskoj skupštini za parove koji su se odlučili „zakopat“.
Krenuo sam u akciju. Ljeniji sam od mazge Grizzlyja Adamsa ali kad sam motiviran, a to je skoro nikad, nikakve prepreke za me ne postoje. Prvo sam pokušao naći vezu. Rekli su mi svi, ne bu išlo. Onda sam krenuo na vjeronauk. Bio sam tri puta i zatim iskreno priznao velečasnom da odustajem zbog grižnje savjesti, nisam vjernik i gotovo. Dobar neki čovjek, pogleda punog evanđeoske topline rekao mi je da me razumije i poželio mi sreću u životu.
A zatim smo pronašli spasonosnu formulu. Objasnili su mi da se katolikinja može vjenčati u crkvi s ateistom ili pripadnikom druge konfesije ako se dotični obaveže da će djecu odgajati u katoličkom duhu. Dogovoreno. Još kad sam čuo da nju takav brak obavezuje do kraja života a mene ne, osjećao sam se sjajno.
Ostale su samo sitnice. Prvi put u životu kročio sam u teretanu, čak sam bio na nekoliko tretmana u solariju te tiskao pozivnice na kojima je glavna poruka bila „Dolazak na vjenčanje nije obavezan ali pokloni jesu!“. Odradili smo i zaručnički tečaj. To je barem bilo lako: pet dana po sat vremena piljio sam u jednu točku na zidu i čekao da mi daju potvrdu.
Vjenčanje je, bez pretjerivanja, bilo prekrasno. Nikada nisam požalio zbog tog čina, pogotovo što smo imali predivnog župnika koji nas je primjerenim riječima uputio u prava i obaveze. Vidjelo se kroz razne geste da smo mu Gugi i ja bili jako simpatični. Čak je na temelju mog poziva pokušao doći i na tulum koji smo napravili u vrtu ispred stana, ali je pogriješio kućni broj.
A taj mi je tulum odnio živaca i živaca. Jer, kiša je lijevala danima, ma šta danima, tjednima, iako je bilo očekivano lijepo vrijeme. Tužno sam gledao u nebo i cvilio: „Pa jel puno tražim? Samo malo sunca na početku lipnja! Samo malo sunca!“ I provukli smo se za dlaku. U petak popodne kiša je napokon prestala, subota je bila okupana suncem a u nedjelju, kad me više nije bilo briga, opet je počelo pljuštati.
Zabavica je bila većini uzvanika odlična, osim meni. Svi živi davali su mi čaše, ja sam ih praznio i vrlo brzo obeznanio se od cuge. Ne krivim se nimalo. Pa nije lako staviti toliki teret čovjeku na leđa. Tko se može formalno obavezati na ljubav do kraja života a da ne osjeća pritisak? Nije to ništa egzaktno, poput matematike, brodogradnje ili zaduživanja kod Svjetske banke.
Još da se samo požalim da sam napravio veliki kiks. Romantičan a naivan, vjenčao sam se na svoj rođendan! Kakav promašaj! Naime, čestitke koje su 2. lipnja obično bile upućene isključivo meni sada dijelim s Gugi, a još moram i caltati. Umjesto da samo ona meni kupuje poklon, moram i ja njoj, plus vodim je i na večeru. Sami troškovi. Strašno nešto…
A najgore noćne more u djetinjstvu imao sam zbog opasnosti koja me čekala u dalekoj budućnosti. Mnoge sam besane noći proveo razbijajući glavu ovim problemom: jednog ću se dana oženiti, znači, morat ću se ljubiti pred drugima, a to neću moći…. Rješenje nisam nalazio godinama.
Kad je došlo to vrijeme, pih, bio sam sasvim drugi čovjek. Na znak „Sada možete poljubiti mladu“ dao sam si oduška. Puseki su trajali duže od pet minuta; povlačili su me za kaput ne bi li prestao jer sam pretjerao… Nevjerojatno…. A koliki sam si pritisak stvorio kako kikić!
Dakle, svadba. Nakon što smo Gugi, to vam je moja ženica, i ja odlučili ozakoniti naše ljubakanje, ona je izrazila želju da se vjenčamo u crkvi. Našao sam se, poput Miroslava Krleže kad je čuo da je Ivo Andrić postao nobelovac, na mukah.
Kako u crkvi? Nisam katolik. Jedinu vjersku pouku dobio sam gledanjem kvazibiblijskih spektakala Cecila B. De Millea. S organiziranom sam religijom na „vi“. Svatko normalan može i mora stati iza svake riječi iz Isusove propovijedi na Maslinskoj gori, ali kad bih birao, ipak mi je bliži taoizam, čak i budizam, a uglavnom se držim Spinozine formule.
Bez obzira na prepreke, pristao sam u roku od pola sata. Jer, i meni je bilo draže uploviti u bračnu luku uz orgulje i „Ave Maria“ nego da me u „Till Death Do Us Part“ strpa Zdravko Tomac ili netko njemu sličan, dežuran tog dana u Gradskoj skupštini za parove koji su se odlučili „zakopat“.
Krenuo sam u akciju. Ljeniji sam od mazge Grizzlyja Adamsa ali kad sam motiviran, a to je skoro nikad, nikakve prepreke za me ne postoje. Prvo sam pokušao naći vezu. Rekli su mi svi, ne bu išlo. Onda sam krenuo na vjeronauk. Bio sam tri puta i zatim iskreno priznao velečasnom da odustajem zbog grižnje savjesti, nisam vjernik i gotovo. Dobar neki čovjek, pogleda punog evanđeoske topline rekao mi je da me razumije i poželio mi sreću u životu.
A zatim smo pronašli spasonosnu formulu. Objasnili su mi da se katolikinja može vjenčati u crkvi s ateistom ili pripadnikom druge konfesije ako se dotični obaveže da će djecu odgajati u katoličkom duhu. Dogovoreno. Još kad sam čuo da nju takav brak obavezuje do kraja života a mene ne, osjećao sam se sjajno.
Ostale su samo sitnice. Prvi put u životu kročio sam u teretanu, čak sam bio na nekoliko tretmana u solariju te tiskao pozivnice na kojima je glavna poruka bila „Dolazak na vjenčanje nije obavezan ali pokloni jesu!“. Odradili smo i zaručnički tečaj. To je barem bilo lako: pet dana po sat vremena piljio sam u jednu točku na zidu i čekao da mi daju potvrdu.
Vjenčanje je, bez pretjerivanja, bilo prekrasno. Nikada nisam požalio zbog tog čina, pogotovo što smo imali predivnog župnika koji nas je primjerenim riječima uputio u prava i obaveze. Vidjelo se kroz razne geste da smo mu Gugi i ja bili jako simpatični. Čak je na temelju mog poziva pokušao doći i na tulum koji smo napravili u vrtu ispred stana, ali je pogriješio kućni broj.
A taj mi je tulum odnio živaca i živaca. Jer, kiša je lijevala danima, ma šta danima, tjednima, iako je bilo očekivano lijepo vrijeme. Tužno sam gledao u nebo i cvilio: „Pa jel puno tražim? Samo malo sunca na početku lipnja! Samo malo sunca!“ I provukli smo se za dlaku. U petak popodne kiša je napokon prestala, subota je bila okupana suncem a u nedjelju, kad me više nije bilo briga, opet je počelo pljuštati.
Zabavica je bila većini uzvanika odlična, osim meni. Svi živi davali su mi čaše, ja sam ih praznio i vrlo brzo obeznanio se od cuge. Ne krivim se nimalo. Pa nije lako staviti toliki teret čovjeku na leđa. Tko se može formalno obavezati na ljubav do kraja života a da ne osjeća pritisak? Nije to ništa egzaktno, poput matematike, brodogradnje ili zaduživanja kod Svjetske banke.
Još da se samo požalim da sam napravio veliki kiks. Romantičan a naivan, vjenčao sam se na svoj rođendan! Kakav promašaj! Naime, čestitke koje su 2. lipnja obično bile upućene isključivo meni sada dijelim s Gugi, a još moram i caltati. Umjesto da samo ona meni kupuje poklon, moram i ja njoj, plus vodim je i na večeru. Sami troškovi. Strašno nešto…
You must be logged in to post a comment Login