Razdoblje od Božića do Nove godine uvijek mi je bilo najljepše. Otići ću u Slavoniju, vidjeti starce, rodbinu, prijatelje, nauživati se majčinih delicija. U metropoli mi najviše nedostaju njezini kolači, a sada će ih biti na tone. Jest ću ih dok mi ne izađu na uši.
Sa starim ću sjesti i popiti pivo, vodit ćemo ozbiljne muške razgovore o poslu, politici i koječemu drugome, a usput će me vjerojatno priupitati i kad ću se srediti, oženiti, ima li što na vidiku. „Bit će“, umirivat ću ga. Siromah, još nije digao ruke od mene. I unuka, pogotovo.
U gradu ću vidjeti frendove, školske kolege, sve koje mjesecima i godinama ne srećem. I svi će biti veseli, sretni, dobro raspoloženi. Božić je uvijek takav, sve pršti od pozitive. Ima nešto posebno u tom blagdanu, slavili ga kao vjernik ili ne. Sjećam se, znale su izbijati svađe, ljudi se napiju pa izvode svašta. „Dajte, dečki, koji vam je klinac, pa Božić je (ili Badnjak, svejedno), nemojte praviti pizdarije“, smirivala bi ih cijela birtija. I nikad nije bilo problema. Šteta je samo što se to blagdansko raspoloženje ne može razvući na cijelu godinu. Očito, i vedar duh ima vijek trajanja. No taj tjedan barem bude mir.
A u Zagreb vratit ću se nagodinu. Sumnjam da ću nekamo na doček, ne privlači me više to. Radije ostanem kod kuće, uz neku finu buteljicu i filmove. Bit će po šesnaesti put reprizirani, dakako, u nas drukčije ne ide, ali između tradiconalno lošega humora koji će me čekati na drugim, tobože zabavnim kanalima i njih, uvijek ću izabrati sedmu umjetnost.
Eto, Badnjak je i već sam nestrpljiv. Klasična putna nervoza, krećem čim završim s poslom. Neće mi smetati ni mrak ni gužva. Vraćam se kući i što god da se dogodi, ne može biti loše. U svom ću biti gradu, među svojima. Čekaju me. Poput Lesija. Ili sina razmetnoga.
Sa starim ću sjesti i popiti pivo, vodit ćemo ozbiljne muške razgovore o poslu, politici i koječemu drugome, a usput će me vjerojatno priupitati i kad ću se srediti, oženiti, ima li što na vidiku. „Bit će“, umirivat ću ga. Siromah, još nije digao ruke od mene. I unuka, pogotovo.
U gradu ću vidjeti frendove, školske kolege, sve koje mjesecima i godinama ne srećem. I svi će biti veseli, sretni, dobro raspoloženi. Božić je uvijek takav, sve pršti od pozitive. Ima nešto posebno u tom blagdanu, slavili ga kao vjernik ili ne. Sjećam se, znale su izbijati svađe, ljudi se napiju pa izvode svašta. „Dajte, dečki, koji vam je klinac, pa Božić je (ili Badnjak, svejedno), nemojte praviti pizdarije“, smirivala bi ih cijela birtija. I nikad nije bilo problema. Šteta je samo što se to blagdansko raspoloženje ne može razvući na cijelu godinu. Očito, i vedar duh ima vijek trajanja. No taj tjedan barem bude mir.
A u Zagreb vratit ću se nagodinu. Sumnjam da ću nekamo na doček, ne privlači me više to. Radije ostanem kod kuće, uz neku finu buteljicu i filmove. Bit će po šesnaesti put reprizirani, dakako, u nas drukčije ne ide, ali između tradiconalno lošega humora koji će me čekati na drugim, tobože zabavnim kanalima i njih, uvijek ću izabrati sedmu umjetnost.
Eto, Badnjak je i već sam nestrpljiv. Klasična putna nervoza, krećem čim završim s poslom. Neće mi smetati ni mrak ni gužva. Vraćam se kući i što god da se dogodi, ne može biti loše. U svom ću biti gradu, među svojima. Čekaju me. Poput Lesija. Ili sina razmetnoga.
You must be logged in to post a comment Login