Prije nego što sam ga isključio, sat je zvonio dobrih dvadeset minuta. Nije da ga nisam čuo, jednostavno sam ignorirao njegov poziv na ustajanje iz toploga kreveta, još u polusnu. Jutro mi je prebrzo došlo. I nisam ga uspio odgoditi zavlačeći glavu pod jastuk.
Doručak sam preskočio, cigareta mi je bila u ustima i prije nego što sam otvorio oči. Bos sam otapkao u kuhinju, skuhati kavu. Pločice su bile hladne poput groba, i to me razbudilo. Prije WC-a potražio sam papuče. Sudeći po pojavi koju nazivam jutarnja letva, ondje ću se morati dulje zadržati. Mamurni mozak neuspješno je govorio mom razgoropađenom Mišku: "Hajde, stari, opusti se, puknut će čovjeku mjehur zbog tebe!" On mu je pak flegmatično uzvraćao: "Tko, jel’ ja?" Sve u svemu, bila je to jalova molba. Morao sam pokazati inicijativu, doslovce preuzeti stvar u svoje ruke i riješiti se muke. Koliko truda zbog najobičnijeg pišanja! Prvom prigodom kad mi u stan uleti netko tko se u to razumije reći ću mu da prokletu školjku ugradi na strop, to je zbog smjera mnogo prikladniji položaj za obavljanje prvih rituala. Barem nama muškarcima.
A kavu sam morao kuhati dvaput. Dok sam se vratio, sva je voda isparila. Primio sam to prilično mirno, valjda zbog spomenute postpubertetske manipulacije.
Ipak, bojim se da nešto nije u redu s mojim znakovnim govorom. Jer ni jučer nisam izbjegao pijanku. Neplaniranu, na povratku s posla, kako to uglavnom biva. Dečkima s terase mahnuo sam samo na pozdrav, a ne u značenju: "Imam nešto love u džepu, jeste li za besplatnu cugu?" No po reakcijama i posljedicama, to je više moj nego njihov komunikacijski problem.
I zato me opet boli glava, želudac mi ne radi pa živim na kavi i nikotinu. I Jadranka me čudno gleda. Ili sam je sinoć bario ili sam joj na putu do trgovine mašući možda opsovao mater. Ona je konobarica u našem kafiću, malom, toplom kvartovskom gnijezdu. "Više volim da mi žensko od šezdeset godina donosi pivo nego klinac od dvadeset", rekao sam svojedobno gazdi. Poslušao me jer sam po količini popijenog alkohola odavno tamo trebao biti dioničar. I tako je stigla ona, niska, crne kose i čudno razmaknutih zelenih očiju. Oličenje snova mog frenda Bože, koji često veli: "Jebeš curu koja nema 130 kila, ne može te ni pritisnuti kako treba." Jadrolinija, tako zovem našu rascvjetanu baku. A njega pak Božo Puf, zbog redovitih turističkih posjeta Mađarskoj i opskurnih bolesti koje odande donese. Vozačka posla. Pitam se kakve cure ondje bira, valjda su mlađe ako već nisu lakše. Jeftinije su sigurno, džabe je uvijek najskuplje. No Božo ne može previše birati. Ja mogu jer za razliku od njega imam sve zube. Ali nemam želudac kao on, barem dok se dobro ne nalijem. Toliko da mi počne utjecati na vid. Zato i plaćam više od njega. Jedino Jadranki katkad ostanem dužan. Kad je napalim, a onda odem kući grliti porculan.
Opet, tko zna, možda se jednom i probudim kraj nje. Bit će to povod da si čestitam. Jer sam po tko zna koji put uspio nadmašiti sebe. Što ne znači da ću preskočiti povraćanje. Samo ću malo promijeniti raspored.
Doručak sam preskočio, cigareta mi je bila u ustima i prije nego što sam otvorio oči. Bos sam otapkao u kuhinju, skuhati kavu. Pločice su bile hladne poput groba, i to me razbudilo. Prije WC-a potražio sam papuče. Sudeći po pojavi koju nazivam jutarnja letva, ondje ću se morati dulje zadržati. Mamurni mozak neuspješno je govorio mom razgoropađenom Mišku: "Hajde, stari, opusti se, puknut će čovjeku mjehur zbog tebe!" On mu je pak flegmatično uzvraćao: "Tko, jel’ ja?" Sve u svemu, bila je to jalova molba. Morao sam pokazati inicijativu, doslovce preuzeti stvar u svoje ruke i riješiti se muke. Koliko truda zbog najobičnijeg pišanja! Prvom prigodom kad mi u stan uleti netko tko se u to razumije reći ću mu da prokletu školjku ugradi na strop, to je zbog smjera mnogo prikladniji položaj za obavljanje prvih rituala. Barem nama muškarcima.
A kavu sam morao kuhati dvaput. Dok sam se vratio, sva je voda isparila. Primio sam to prilično mirno, valjda zbog spomenute postpubertetske manipulacije.
Ipak, bojim se da nešto nije u redu s mojim znakovnim govorom. Jer ni jučer nisam izbjegao pijanku. Neplaniranu, na povratku s posla, kako to uglavnom biva. Dečkima s terase mahnuo sam samo na pozdrav, a ne u značenju: "Imam nešto love u džepu, jeste li za besplatnu cugu?" No po reakcijama i posljedicama, to je više moj nego njihov komunikacijski problem.
I zato me opet boli glava, želudac mi ne radi pa živim na kavi i nikotinu. I Jadranka me čudno gleda. Ili sam je sinoć bario ili sam joj na putu do trgovine mašući možda opsovao mater. Ona je konobarica u našem kafiću, malom, toplom kvartovskom gnijezdu. "Više volim da mi žensko od šezdeset godina donosi pivo nego klinac od dvadeset", rekao sam svojedobno gazdi. Poslušao me jer sam po količini popijenog alkohola odavno tamo trebao biti dioničar. I tako je stigla ona, niska, crne kose i čudno razmaknutih zelenih očiju. Oličenje snova mog frenda Bože, koji često veli: "Jebeš curu koja nema 130 kila, ne može te ni pritisnuti kako treba." Jadrolinija, tako zovem našu rascvjetanu baku. A njega pak Božo Puf, zbog redovitih turističkih posjeta Mađarskoj i opskurnih bolesti koje odande donese. Vozačka posla. Pitam se kakve cure ondje bira, valjda su mlađe ako već nisu lakše. Jeftinije su sigurno, džabe je uvijek najskuplje. No Božo ne može previše birati. Ja mogu jer za razliku od njega imam sve zube. Ali nemam želudac kao on, barem dok se dobro ne nalijem. Toliko da mi počne utjecati na vid. Zato i plaćam više od njega. Jedino Jadranki katkad ostanem dužan. Kad je napalim, a onda odem kući grliti porculan.
Opet, tko zna, možda se jednom i probudim kraj nje. Bit će to povod da si čestitam. Jer sam po tko zna koji put uspio nadmašiti sebe. Što ne znači da ću preskočiti povraćanje. Samo ću malo promijeniti raspored.
In this article:barska mušica, božo puf, dnevnik pipanja, jutarnja letva, mamurluk, pijanka
Click to comment
You must be logged in to post a comment Login